Arhitekta Miodrag Lozić (1934–2022); Foto: Gradnja.rs
Intervju, Izdvojeno

Miodrag Lozić: Svrha rada arhitekte je zadovoljenje korisnika

Sa dobitnikom Nagrade Đorđe Tabaković za 2021. godinu razgovarali smo o njegovom stvaralačkom životu, porodici i projektima na koje je najponosniji.

Miodrag Lozić rođen je 30. septembra 1934. godine u porodici oficira ratnog vazduhoplovstva Kraljevine Jugoslavije, pilota Krste Lozića, čiji je rođeni brat, generalštabni potpukovnik Miodrag Lozić, bio učesnik Martovskog puča 1941, a potom i Načelnik štaba Vrhovne komande Jugoslovenske vojske van otadžbine u Kairu.

Od milja prozvan Miša, po nadimku očevog pobratima Miloša Bankovića, budući arhitekta Lozić je osnovnu školu pohađao u Beogradu, dok je gimnaziju završio u Novom Sadu, u koji će se kasnije i trajno doseliti.

Pročitajte još na Gradnja.rs:

Zgrada u Novom Sadu koju istoričarka umetnosti Donka Stančić naziva „Lozićeva kuća“; Ilustracija: privatna arhiva Miodraga Lozića

Ostvarenja različitih tipologija

Visoko obrazovanje stekao je diplomiranjem na Arhitektonskom fakultetu u srpskoj prestonici u klasi profesora Milana Zlokovića, a bio je u braku s koleginicom po struci Nevenkom Maglić Lozić sve do njene smrti pre desetak godina.

Kao arhitekta, bio je zaposlen u Projektnom zavodu Vojvodine, potom je radio kao vodeći projektant u arhitektonskom birou „Arhitekt“, da bi devedesetih godina, kao dobitnik više nagrada i priznanja, otišao u penziju.

Lozićev graditeljski opus čine ostvarenja različitih tipologija, realizovana u značajnoj meri u samom Novom Sadu – poput zgrade Zavoda za osiguranje Vojvodine (današnji DDOR) u Železničkoj ulici ili domova za stara lica na Limanu i Novom Naselju – ali i duž cele Vojvodine (Vrbas, Bačka Topola, Šid…).

Mesec i po dana nakon što je dobio Tabakovićevu nagradu, gospodin Lozić ljubazno nas je primio u svom domu, okružio nas nacrtima, planovima, fotografijama i novinskim isečcima, te nas pobliže upoznao s nekim od najznačajnijih događaja i prekretnica u svom u životu i karijeri.

Dom za penzionere kraj novosadskog Štranda po projektu Miodraga Lozića; Foto: Gradnja.rs

Kraljevo i Zemun

Moja porodica živela je u jednoj od dve oficirske kuće kod mosta na Ibru, a kako se u to vreme nije išlo u bolnicu, mama se porodila kod nas u stanu, na prvom spratu.

Tata je u to vreme bio na manevrima i kad je čuo da je dobio sina nastupilo je veselje, s tim što piloti kad prvi put polete samostalno onda se nagnu nad krilo i svaki diplomirani pilot ima pravo da ih šutne nogom u tur. E, tako su mog tatu šutnuli u tur kad sam se ja rodio (smeh).

On je doletao sa tog manevra, išao je iznad mosta na Ibru i leteo je u visini prvog sprata da mama iz kreveta može da ga vidi. Međutim, na kraju ulice je bila kasarna visoka 3 ili 4 sprata i tata je morao da izvuče avion iznad krova, odnevši pritom nekoliko crepova.

Otac je doletao sa manevra, išao je iznad mosta na Ibru i leteo je u visini prvog sprata da mama iz kreveta može da ga vidi.

Kasnije je došao komandant mesta, oficir koji inače nije pilot, i pita ga: „Šta si to uradio, kapetane Krsta?“. Tata odgovara: „Dobio sam sina“, a ovaj će na to: „Lako je dobiti sina, teško je dobiti magarca k’o što ga je dobio tvoj otac! Ali, sreća tvoja, pre neki dan je bilo nevreme, a ja još nisam ispisao izveštaj, pa ćemo oluji pripisati i te crepove“ (smeh).

Moj otac, inače rođeni Beograđanin, bio je posle toga prekomandovan u Zemun, u Šesti lovački puk za odbranu Beograda. Bio je odličan pilot, s tim što se govorilo da će se „ludi“ Krsta izvući iz svake situacije i ostati živ.

On je svu decu drugih pilota, svojih kolega sa zemunskog aerodroma, provozao aerodromskim krugom, a prisustvovao sam kao dečak i kad mu je jedan pilot rekao: „Krle, tebi je zagrejana mašina, hoćeš li, molim te, da provozaš ovog mog“. To su retke situacije kad priznaješ da je neko bolji od tebe, ali i to se dešava samo ako su u pitanju najbliži.

Šesti lovački puk je kasnije učestvovao u Aprilskom ratu, bilo je oko 100 aviona koji su poleteli, a preživelo je samo 11 pilota, svi ostali su poginuli braneći Beograd.

Grupa jugoslovenskih oficira u Egiptu početkom 1940-ih godina, među njima je i Lozićev otac; Foto: privatna arhiva Miodraga Lozića

Očevim stopama u Beogradu

Otac je bio strog roditelj, s tim što me preko raspusta nije slao na zanat kao deda njega i njegova četiri brata, ali mi je, ako nisam imao odlične ocene, u aero-klubu zabranjivao letenje jer je video da mi to ide.

I onda sam konkurisao za vojnu akademiju, a na komisiji sretnem lekare koji su sretali mog oca na pregledima za pilote, pa me pitaju: „Jesi li ti Miodragov ili Krstin sin? Krstin, je l’? Bićeš odličan pilot kao i tvoj otac“. Govorili su o meni sve najbolje, ali jednog dana, u stanu mog teče Milana Zlokovića u Beogradu gde sam živeo tokom studija, dobijem telefonski poziv od komandanta vazduhoplovstva Zdenka Kulepiča, koga sam poznavao preko oca i zvao ga Čika Zdenko.

Dođem kod njega u Zemun, kad on reče: „Mišo, ajde brzo, žurim, idemo“. Izađemo brže-bolje iz komande vazduhoplovstva, odemo u park s druge strane ulice i on kaže: „Mišo, Krstin sin neće dobiti avion. Idi upiši fakultet i završi ga jer ti uopšte nećeš leteti“.

Naime, jedan od Krstinih pilota je u vreme puča rekao: „gospodine majore, ako idemo protiv naroda, bombardovaćemo Beli dvor“, i tako je negde ostalo zabeleženo da jedan od tih oficira pučista 1941. pretio da će bombardovati dvor.

Eto, to je razlog zašto Krstinom sinu niko neće dati avion – jer su mislili da bi on, recimo, mogao da bombarduje Skupštinu (smeh).

Nije mu bilo suđeno da postane pilot poput svog oca; Foto: porodica Lozić.

Aero-klub i arhitektonski fakultet

Kod Zlokovića smo živeli i za vreme rata i on je primetio da ja jako dobro crtam, posebno avione, a mama je, u stvari, oduvek želela da budem arhitekta i onda sam otišao i upisao se na Arhitektonski fakultet.

Inače, pre nego što sam u aero-klubu počeo da letim, ja sam sa svojih deset-dvanaest godina bio i avio-modelar. U pitanju su modeli aviona, ali ne makete nego konstrukcije koje lete.

E sad, da bih ga napravio morao sam da ga konstruišem, odnosno da ga nacrtam na papiru, pa sam sa tog crteža uzimao mere i pravio krila i ostale delove.

Tako da se može reći da sam kroz igru savladao nacrtnu geometriju, tehničko crtanje i sve ostalo.

Uspomena sa studija – crtež s potpisom Leonida Šejke; Izvor; privatna arhiva Miodraga Lozića

Dvoje arhitekata u braku

Kada sam završio arhitekturu, onda nije bilo posla. U stvari, moja žena Nevenka je završila fakultet pre mene i bila je skoro godinu-dve bez posla.

Zato su mnogi naši arhitekti u to vreme odlazili u Pariz, jer su u Francuskoj nama priznavali diplomu, nisi morao da polažeš ništa i mogao si da radiš kao arhitekta, ali nisi mogao da potpisuješ projekte jer tamo, kao i kod nas, moraš da položiš stručni ispit.

Dok ne položiš stručni ispit treba ti dve-tri godine staža da bi stekao pravo da ga polažeš, a za to vreme ti radiš svoj posao ali se neko drugi potpiše kao glavni arhitekta.

Ako je Nevenka radila konkurs, ja sam učestvovao kao crtač i radio joj neka rešenja, a ona je meni pomagala kod urbanističkih projekata.

Dok sam bio u vojsci, moja žena je tragala za poslom i tako je došla u Novi Sad, a u tom gradu moji su ipak predstavljali nešto. Direktor „Neimara“ je bio prijatelj s mojim ocem, a jedna moja rođaka bila je supruga tadašnjeg ministra, te je Nevenka dobila posao u „Neimaru“, kod direktora Majstorovića, i bila je inžinjer gradilišta baš na izgradnji ove kule u kojoj razgovaramo (kula na Bulevaru oslobođenja kod stadiona Vojvodine – prim. red.).

To joj je bio prvi posao, a nakog godinu-dve dana rada na gradilištu čuveni direktor Miloš Savić pozvao ju je u Urbanistički zavod.

Nas dvoje smo praktično zajedno učestvovali na konkursima – ako je ona radila konkurs ja sam učestvovao kao crtač i radio joj neka rešenja, a ona je meni pomagala kod urbanističkih projekata jer ja nikad nisam crtao situaciju, odnosno to uklapanje u okolinu itd.

Nevenka je bila izvanredan čovek ali je, nažalost, preminula pre deset godina.

Benzinska pumpa po projektu Miodraga Lozića; Foto: Privatna arhiva Miodraga Loziča

Prvi projekti

Diplomski rad sam radio u Pančevu – hotel sa sportskim kompleksom, ali to nije realizovano. Kad sam došao u Novi Sad zaposlio sam se u Projektnom zavodu Vojvodine, državnom preduzeću, i radio sam projekat Novosadskog sajma.

Postojala je jedna velika, 25 metara duga hala i jedno desetak metara ispred nje nadstrešnica, tipična američka, od čeličnih pajner profila. Trebalo je da uobličimo ulaz i nikako mi nije bilo jasno kako to arhitektonski rešiti.

A pošto je na sajmu uvek gužva i stvaraju se ogromni redovi, rešeno je da se napravi red kabina sa kasama, da ulaz bude širok, a sve je natkriveno jednim petougaonikom.

Deo kompleksa Novosadskog sajma početkom 70-ih godina; Foto: privatna arhiva Miodraga Lozića

Zgrada Zavoda za osiguranje Vojvodine

Kad se izvodio DDOR bio je neki arhitektonski kongres ili savetovanje u Novom Sadu, Reba i Tanja Savić su u to vreme bili u vrhu Društva arhitekata, ali je meni nekako dodeljeno da autobus pun svojih kolega provedem kroz grad i prikažem im ga vizuelno.

Prolazimo Železničkom ulicom i ja im kažem: „Sad ćemo ovde skrenuti, ispod ove zgrade“, a jedan kolega iz Banjaluke s kojim sam studirao pita: „Ko je projektant?“, ja odgovaram: „Nije važno“, a on će: „Projektant je vaš vodič, arhitekta Lozić“ (smeh).

Zgrada današnjeg DDOR-a snimljena pri kraju gradnje; Foto: Privatna arhiva Miodraga Lozića

Onda me je jedna koleginica, bila je studentkinja, zamolila da dođe kod mene u „Arhitekt“ da skicira osnove te zgrade. Htela je da koristi paus ili papir za skiciranje, a ja uzmem ove originale, napišem nalog i dam joj sve te crteže, osnove, preseke itd.

E sad, ta koleginica je postala profesor i, budući da je očigledno bila vezana za zgradu DDOR-a, pre nekoliko godina mi je poslala četiri-pet studenata da razgovaramo o tome šta me je iniciralo da tako oblikujem tu zgradu jer im ne liči ni na jednu drugu.

A karakteristika je kod mene bila to što bi mi, kad god bi krenulo da mi se sviđa nešto što crtam, odmah uskočila i neka nova ideja. Kreneš levo, pa desno, i na kraju dođeš do toga da projekat nema nikakve veze s onim na početku. Jer u dobrom projektovanju ti celo vreme imaš ideje i onda ih odbacuješ – kreneš ovim putem, ideš, pa ne valja, kreneš drugim putem, isto ne valja, i tako sve dok ne odabereš onaj pravi.

Kreneš ovim putem, ideš, pa ne valja, kreneš drugim putem, isto ne valja, i tako sve dok ne odabereš onaj pravi.

Pričao sam im o toj čudnoj obradi, sirovi beton, taj pravac se u arhitekturi zove neobrutalizam, zato što je armirani beton najplemenitiji materijal i po konstrukciji i po svemu.

Za Školu arhitekture na Jejlu, koju je radio arhitekta i predavač Pol Rudolf, isto je upotrebljen sirovi beton, s tim što je on imao valovitu oplatu, trapezastu, i u tu oplatu izliješ beton. Međutim, kod skidanja se uvek dešava da se sama ivica odvali, te je korišćenjem pneumatskog čekića dobijena struktura u čijoj su dubini te vulte bile idealno čiste i ravne.

To sam ja primenio na zgradi DDOR-a, a primenjivao sam i dve vrste stakla – neprozirno i prozirno, s tim što sam tu mudrovao, da kad radim, da mi pogled ne bi lutao po lepoj panorami, onda je bolje da to bude neprozirno staklo. Dosta sam uživao radeći tu zgradu ali za nju, sve do skora, nisam dobio nijednu nagradu osim pohvala od strane kolega.

Tabakovićevom nagradom Lozić je dobio priznanje i za ovaj projekat; Foto: Privatna arhiva Miodraga Lozića

Zgrada na uglu Bulevara oslobođenja i Maksima Gorkog

Tu zgradu u mom komšiluku sam uradio na konkursu u ime Projektnog zavoda Vojvodine i dobio sam prvu nagradu… Znate, značaj Korbizjea i njegove kuće u Marselju leži u tome što je on smatrao da pomoću arhitekture i urbanizma možeš da sprečiš svetsku boljševičku revoluciju. Kao što je Engels negde trućao da „kućice u cveću“ uništavaju radničku klasu i da radnici treba da stanuju u četvorospratnim zgradama, naravno bez lifta. Tako su te zgrade nicale od Azije, preko Rusije, pa sve do pola Nemačke, a mi smo izašli malo ispred toga.

Ulica u kojoj je smeštena zgrada bila je u nagibu, tako da mi je ulaz, naravno, iz Maksima Gorkog. E sad, dole nije bilo definisano programom da li ćeš praviti garaže, ostave ili nešto drugo, odnosno podrum, prizemlje i suteren nisu bili rešeni.

Deo zgrade gledan iz Ulice Maksima Gorkog; Foto: privatna arhiva Miodraga Lozića

Postigao sam najveći broj stanova na parceli tako što sam izbacio delove stana u prostor rizalitima, dobivši tako na kvadraturi.

Gore na spratu sam radio stanove, razmišljajući prvenstveno o tome kakav treba da bude stan – da ima ulaz, da ima predsoblje, zatim da ima komunikaciju s kuhinjom, definisanu prostoriju za obedovanje, te da postoji mogućnost kružnog kretanja.

Mi smo imali stan u Natoševićevoj gde smo se sestra i ja jurili, samo zalupljuješ vrata za sobom i ideš u krug (smeh), čak je i kupatilo imalo dvoje vrata, bilo je prolazno.

Tako da sam ja radio po tom principu – u kuhinju se ulazi direktno iz predsoblja, a između kuhinje i dnevnog boravka bio je smešten prostor za obedovanje sa stolom, zatim sobe za spavanje itd. i sve je bilo povezano.

Onda sam dobio tu prvu nagradu, da bih potom uradio glavni projekat i izgradili su zgradu, s tim što sam postigao najveći broj stanova na parceli tako što sam izbacio delove stana u prostor tim rizalitima, dobivši tako na kvadraturi, skoro po pola sobe. Sve ukupno, imao sam pet-šest stanova više od drugih.

Rizaliti kao rešenje za povećanje kvadrature; Foto: Privatna arhiva Miodraga Lozića

Specijalizacija u Danskoj

Potom sam bio u Komisiji za izradu programa za domove zdravlja, u kojoj je radilo više struka, a ja sam radio kao arhitekta jer sam bio na specijalizaciji u Danskoj za programiranje u oblasti mentalne zaostalosti.

Budući da se mentalna zaostalost ne može lečiti medicinskim tretmanima, tu ne pomaže penicilin ili elektro-šokovi, došlo se do toga da se stanje pacijenata može poboljšati tako što će im se život organizovati u jednoj simuliranoj sredini koja liči na porodicu.

Tamo sam naučio osnove tog planiranja, odnosno programiranja, s tim što su ovde, osim arhitekata, u Komisiji bili i pravnici, ekonomisti, neuropsihijatri, jer ta ustanova treba da funkcioniše, da bude ekonomski isplativa, tako da je svako doprinosio nečim iz svog domena.

Da se danas da nama arhitektima da, recimo, projektujemo atomsku centralu ili klinički centar – nema problema, dve sobe literature za dva dana naruči i dobićeš.

U to vreme maltene nije bilo ni jedne knjige koja bi nam pomogla u radu, te je trebalo utvrditi kako organizovati dom zdravlja, koja će biti njegova veličina u odnosu na broj stanovnika, potencijalnih pacijenata, koje ćeš sve službe imati, jer ne možeš nuklearnu medicinu da praviš u Odžacima. Tako smo radili program za Vrbas, ogledni, a kasnije i za Šid.

Vest iz dnevne štampe o Domu zdravlja u Vrbasu; Izvor: privatna arhiva Miodraga Lozića

Projekti širom Vojvodine i „soba za babu“

Grad Vrbas je podneo zahtev da projektujem tamošnji dom zdravlja, koji je izgrađen, a onda sam projektovao i dom zdravlja u Šidu koji i dan-danas stoji i meštani su bog zna kako zadovoljni njime.

Međutim, kad su Šiđani dolazili kod mene u Projektni zavod Vojvodine, malo sam se hvalio i pokazivao im i neke svoje druge projekte, na primer, kakvi su stanovi u ovoj zgradi u Maksima Gorkog – „Lozićevoj kući“ kako je Donka Stančić naziva – njima se to dopalo pa su me pozvali da u njihovoj glavnoj ulici projektujem stambenu zgradu.

Dom zdravlja u Šidu po projektu Miodraga Lozića; Foto: privatna arhiva Miodraga Lozića

Oni su to i sagradili i onda je odjedared krenula priča o tome kako su to najbolji mogući stanovi, pošto su neki od tih rukovodilaca tu i stanovali, jer, kako su ljudi govorili: „vi imate čak i sobu za babu“ (smeh).

Neko dobije u nasledstvo vikendicu, a neko babu, te se onda u taj prostor za obedovanje umesto dve stolice stavi sećija, pa onda baba tu malo sedi, malo spava, ceo dan je blizu kuhinje, ne dosađuje itd.

Kasnije sam projektovao i desetospratnicu u Bačkoj Topoli, moto-hotel u Adaševcima, više benzinskih pumpi… Dom zdravlja u Višnjićevu po mom projektu je bio izgrađen ali potom nije funkcionisao dve ili tri godine jer nisu dobili lekara, a onda se, na sreću, javio neki lekar-dobrovoljac.

U Domu penzionera na Limanu projektovao sam po četiri jednokrevetna i dva dvokrevetna apartmana, a onda ide quiet room u kojoj se korisnici, po teoriji, susreću, jer više od osam osoba postaju netrpeljivi jedni prema drugima, ne mogu da se usklade po obrazovanju, temperamentu itd.

Dom za penzionere i starija lica na Limanu u Novom Sadu; Foto: Privatna arhiva Miodraga Lozića

Projekti koje smatra krunom karijere

Znate, to je kao roditelji sa decom. Ipak, izdvojio bih Osiguravajući zavod Vojvodine i domove penzionera na Limanu i Novom naselju po oblikovanju.

Arhitekta treba da osmišljava način funkcionisanja objekta, a za to postoje dva načina – prvi je da napraviš kutiju pa će se u nju sve već nekako utrpati, ili da uđeš u to šta će se tu dešavati pa prema tome da praviš prostore, čime sam se ja vodio prilikom projektovanja Doma na Novom naselju.

Ono što je tom domu nedostajalo bilo je mesto za smeštaj nepokretnih penzionera, stacionar, i onda sam rešio da se napravi jedno krilo koje će biti čist stacionar – svaki sprat je autonoman, ima svoju kuhinju i trpezariju, mada dobar deo korisnika jede u krevetu, zatim bolničko kupatilo, bez obzira što svaki apartman ima svoje kupatilo, i na kraju, kod izlaza iz stepeništa i liftova, nalazi se dežurna medicinska sestra koja se može pozvati sa svakog kreveta.

Gerontološki centar i penzionerski dom, Novo Naselje, Novi Sad, 1985-1990. Foto: Orfeas Skutelis

To, u stvari, i jeste prava kućna bolnica, jedino što medicina ne dozvoljava da se bolnicom naziva nešto što je izvan zdravstva.

Apartmani za penzionere su simulirani mali stan, sa kuhinjom, nišom za spavanje, tu je i prostor za obedovanje, dnevni boravak sa velikom foteljom za baku koja štrika itd. Moraš da zamisliš kako će sve da funkcioniše i ukoliko bolje to zamisliš, utoliko će to bolje i ispasti.

Trakt za stanovanje ima sobe sa jednim, dva ili tri kreveta, s tim što popunjenost varira u odnosu na hendikepiranost korisnika, dok se na zidu iznad svakog kreveta nalaze priključci za kiseonik i sve ono što ima i u bolnicama.

To, u stvari, i jeste prava kućna bolnica, jedino što medicina ne dozvoljava da se bolnicom naziva nešto što je izvan zdravstva.

Na kraju, sa zadnje strane, nalazi se mrtvačnica sa hladnjačom, jer se ceo ciklus tu završava.

Arhitektonsko idejno-projektno rešenje za Gerontološki centar na novosadskom Novom naselju; Foto: Gradnja.rs

Poruka mladim kolegama

Iskreno se trudite da uradite zgradu što bolje, s tim što morate učestvovati kako u planiranju zgrade, tako i, na neki način, u svemu što će se događati u zgradi, jer je svrha vašeg rada zadovoljenje korisnika.

Prostore napraviti tako da odgovaraju potrebama i svemu tome dati jedan logičan izgled.

Ne treba praviti zgrade koje su l’art pour l’art, samo radi umetnosti, jer zgrada uopšte nije umetnost, ona je zadovoljenje osnovnih potreba.

Izabrali smo za vas…

Postani deo Gradnja zajednice

Najnovije vesti s našeg portala svakog petka u vašem sandučetu.

Srodni tekstovi

2 komentara

  1. Arhi

    Divan tekst . Ključna razlika između tadašnjeg i današnjeg projektovanja se može posmatrati kroz ovu rečenicu: „Kreneš ovim putem, ideš, pa ne valja, kreneš drugim putem, isto ne valja, i tako sve dok ne odabereš onaj pravi.“
    Danas se traži da arhitekta izbaci idejno rešenje za 3-10 dana, uz to da iskoristi svaki kvadratni centimetar za prodaju, a investitora i ne zanimaju mnogo budući korisnici tog prostora … i naravno da ne može da se dobije kvalitetna arhitektura.

  2. miki

    ovo je tragedija šta je ovaj čovek napisao za stanovanje verovatno shvativši na kraju života da su njegova zdanja brutalno groblje nabacanog betona, cementa i opeke kad je sagledao sav svoj rad! zbog ovakvog nakaradnog stava ultimativne funkcije po svaku cenu nije ni čudo što danas naši objekti izgledaju još gore nego ranije kao poluokrečeni išarani vešeraji, golubarnici gde se zastakljuju lođe od kojih nastaje kujna , a od balkona se prave dnevni boravci, koga briga za tamo neku lepotu, a tek umetnost , ma samo daj po kvadratima , pa onda imamo bolest, imamo ludilo zvano nadogradnja! kreneš levo pa ne ide, pa onda malo desno pa ne ide, a na kraju nekako ćemo da isplivamo i nabudžimo da dobijem veću kvadraturu… kad si u problemu, kad je frka tu je rizalit… tuga!

Оставите одговор на miki

Obavezna polja *