Savski venac najskuplji kraj u Beogradu; Foto: Igor Conić
Kolumna

Kako ćemo zbog džentrifikacije pevati neke nove pesme

Ako ste nostalgični, setite se vaših baka i deka koji su govorili da „Beograd nikad neće biti isti sad kad su napravili zgradurine na Novom Beogradu gde u blokovima ljudi jedni drugima sede na glavi”.

U poslednje vreme ima puno priče oko toga kako će džentrifikacija Beograda oko reke Save (i ubuduće, oko Dunava) uticati na duh grada. Na najave gradonačelnika da će Savski trg postati „novi centar grada“ neki kažu: „Nije to moj centar i nikada neće biti!“. Drugi kažu: „Nije ovo više moj Beograd!“ Ali, zaboravlja se da su gradovi živi organizmi i da se od nostalgije ne živi.

Već desetak i više godine istinski centar kreativnosti i noćnog života Beograda se doselio na Savu, u Savamalu i zgradu BIGZ-a. Logično je da se dosele i hoteli i banke (pored BIGZ-a), pa zatim i da krupan kapital nanjuši potencijale reke. Naročito kad je priobalje neuređeno. Mnogi se brinu da će to promeniti „duh grada“, i da novi Beograd koji nastaje, neće biti isti kao stari. Pa i neće.

Mnogi se brinu da će to promeniti „duh grada“, i da novi Beograd koji nastaje, neće biti isti kao stari. Pa i neće.

Ali, nije Beograd ovde usamljen. Slična pitanja su se postavljala kod džentrifikacije drugih gradova. Građani Novog Sada, iako su se žalili na neuređenost i „hipstersku haotičnost“ takozvane Kineske četvrti pored Dunava, sada strepe na šta će ličiti „umivena“ verzija ovog distrikta zaposednutog svojevremeno od strane kreativaca svih vrsta. To se već desilo u, recimo, Bilbaou i Mančesteru, ili pak, u Barseloni pre Olimpijade 1992. godine.

Nove zgrade u Bilbao na mestu propalih fabrika; Foto: Wikimedia

Bilbao: Od Ete do turističke mete

Bilbao je prošao kroz sličan pakao: u 70-im i 80-im godinama sve je išlo naopako: pojavila se ETA, malo-malo je neka bomba eksplodirala u postindustrijskom delu grada, ali i u centru, ređale su se otmice, brodogradilišta i luka i fabrike oko reke su propali, kriminal je rastao: ljudi su se tukli po ulicama, nezaposlenost je bila velika, droga, oružje, prostitucija, bande i teroristi su učinili da Bilbao bide kao neki veliki geto, uz dodatak zagađenog vazduha: to je bio najzagađeniji grad u Španiji.

Španija i pokrajina Baskija su odlučile da je tome kraj i iselile propale fabrike s reke Nervion koja protiče kroz ceo grad, sagradile svakojake građevine na obalama reke i odjednom je Bilbao postao “super fensi” grad koji je savršeno bezbedan i svi hoće baš u Bilbao! Kažu da je ovo najspektakularnije renoviranje gradskog jezgra u Evropi. Lepi tramvaj koji bešumno vozi po travnatim šinama… Travnatim? Šine su sakrivene u travi, vešto podšišanoj.

Ovaj efekat naziva se „Guggenheim effect”, i on traje već 24 godine, inspirišući druge gradove da krenu istim putem.

Najupečatljivija zgrada zapravo Muzej Gugenhajm koji je izgradio Frenk Geri, i koji je učinio da se reke turista upute baš prema Bilbaou i da bivši „lučki, banditski” grad postane odjednom „ribrendiran” kao grad umetnosti i jedan od najboljih za život u Španiji. Otvorila su se nova radna mesta. Ovaj efekat naziva se „Guggenheim effect”, i on traje već 24 godine, inspirišući druge gradove da krenu istim putem, kaže u svojoj analizi „Bilbao i primenjive lekcije na druge gradoveDr Alona Martines-Peres, profesorica arhitekture s Univerziteta Plimut i dodaje, imenujući efekat drugačije: „Ovaj efekat, sada poznat kao „efekat Bilbaoa“, odmah je postao priča o uspehu, jer su svi gradovi sveta želeli da preslikaju ovu vrstu intervencije na braunfild industrijskim lokacijama. Strategija grada bila je da sprovede urbane intervencije velikih razmera sa zvezdama arhitekture i ikoničnim zgradama, istovremeno uklanjajući i rušeći postojeće industrijsko nasleđe koje je ostalo na tim lokacijama.”

Naravno, sve je to bilo „kopirano” iz Barselone, koja je tokom 80-ih od poluderutne metropole postala „fashionable” svetska destinacija: Marija Dolors Garsija-Ramon sa Univerziteta u Barseloni 2000. godine piše da je Barselona postala „templejt” za 10 gradova u UK koji su unajmili arhitekte da urade isto.

Muzej Gugenhajm u Bilbau po projektu Frenka Gerija odavno je ušao u udžbenike arhitekture; Foto: Wikimedia

Mančester: Od rejva do Oasisa

Mančester je jedna od takvih priča. Koja nije prošla bez ogorčenih borbi, koje i danas traju. „Brojne fabrike pamuka pretvorene su u „pametne zgrade”, kaže Tanja Aldred u Intelligent Lifeu, 2011. godine. Pored reke Merzi koja protiče kroz grad, a koja dolazi iz suparničkog Liverpula, fabrike i straćare su zamenile sjajne zgrade i popločane promenade.

Tokom 80-ih, Mančester je izgledao kao Majdanpek sa rekom. Siromaštvo i industrijsko sivilo opevali su bendovi kao Joy Division, New Order, The Smiths i The Fall, svako na svoj način. Ali, niko nije bio veseo. Tu je, zbog svog sivila, siromaštva, kriminala i kiše, nastala Haçienda, legendarno mesto gde je u Evropi rođen rejv i „Madchester” – pokret koji je nadahnuo Evropu. Probisveti kao Happy Mondays ili tek malo uglađeniji The Stone Roses vladali su scenom, a onda je došla grupa besnih uličara iz predgrađa koju su pravili sjajne melodije i davali male socijalne sličice „na kašičicu” ostatku Britanije i sveta – Oasis.

Tadašnja muzika bila je odraz tadašnjeg Mančestera. Sada, više ne postoji takav Mančester, osim u nekim krajevima grada. Neki se pitaju, kako su nekad iz ovog grada stizali Happy Mondays i Oasis, a danas upeglani Hurts u odelima, ili poperi The Ting Tings, koji su najpoznatiji izvođači iz ovog grada? Pa, oni pevaju o Mančesteru kojeg znaju. A on je džentrifikovan.

Novi Mančester – novi klinci; Foto: Aswin Mahesh on Unsplash

Neki novi klinci pevaće nove pesme

To će se desiti i sa Beogradom, desilo se sa Bronksom, desiće sa Novim Sadom. Neće biti novih Happy Mondays iz Mančestera. Možda iz neke nedžentrifikovane, derutne sredine „left behind”, kako nežno kažu britanski političari. Savamala i BIGZ će biti drugačiji, kao i Kineska četvrt. Nići će nešto novo. Neki novi klinci pevaće nove pesme, u skladu s gradom u kome su odrasli i kojeg vide.

Neće više biti Vendersovog „Neba nad Berlinom”, jer više nema tog Berlina s toliko praznog prostora i napuštenih kuća. Nema Zida. Neće nikakav novi Lou Reed više pevati pesme nadahnute Zidom. Neće David Bowie, Nick Cave ili Depeche Mode dolaziti ovde da ih inspiriše grad koji je polusrušen i opasan zidom. On je sada sjajan, hipsterski, šljašteći. Iz njega dolazi Alice Merton.

Jedan novi Berlin; Foto: Wikimedia

Neće više biti Vendersovog „Neba nad Berlinom”, jer više nema tog Berlina s toliko praznog prostora i napuštenih kuća.

Ako ste nostalgični, setite se vaših baka i deka koji su govorili da „Beograd nikad neće biti isti sad kad su napravili zgradurine na Novom Beogradu gde u blokovima ljudi jedni drugima sede na glavi”. Ili na Limanima, za Novosađane. Duhovi gradova se menjaju. Mi smo na jednom uzbudljivom putovanju, za koje ne znamo gde će se završiti.

Kad ste već ovde…

Postani deo Gradnja zajednice

Najnovije vesti s našeg portala svakog petka u vašem sandučetu.

Srodni tekstovi

21 komentara

  1. Beogradski arhitekta

    Beograd na vodi nije džentrifikacija već potpuno uništavanje identiteta grada! Jedna stvar je zidati a potpuno druga šta se zida! Kojih spratnosti, koje gustine, koja arhitektura i koji sadržaji?! Kada stanovi za bahate skorojeviće pojedu siluetu Beograda to nije napredak! Ne mogu arapski urbanisti da projektuju grad u kom nisu ni bili!

    1. arhitekta

      Ovaj Beograd na vodi je tako treš
      Izgledaće ceo grad kao Marakeš
      Kao Bangladeš, samo daj nam keš

      1. Zikica Milosevic

        Marakes je vizuelno savrsen pa je ova rima nasilna

    2. Zikica Milosevic

      Silueta Beograda je bila uzasna pre ovoga, kad se ulazi iz Srema bilo je kao da je grad bombardovan juce. Zaista lose. A drugo, imali su svi vremena da sagrade sta god zele, pa i Guggenheim i Bilbao. Niko nije prstom mrdnuo i sad su sagradili sta su sagradili.

      Gledao sam razglednice od pre Drugog svetskog rata, Beogradska silueta je izgledala kao Pesta. Nazalost, niko od beogradskih gradskih otaca nije se udostojio da napravi replike srusenih gradjevina u Savskoj i Karadjordjevoj. I sada je kasno, prosto jer je tako kako je. Nije da mi se svidja. Ali tako je. Ne svidja mi se 90% toga gradjenog u Beogradu ni pod Brankom Pesicem, btw.

  2. Dragan Markovich

    U Beogradu, Novom Sadu i drugim gradovima Srbije ne postoji sistem gradske rente – kao što je to slučaj sa drugim gradovima kapitalistički uređenih društva, i to je ključna razlika. Kako nema rente, proces džentrifikacije će biti nepotpun i kontradiktoran.

    Uzmimo, na primer, Central Garden. Na prostoru stare fabrike, nikao je zatvoreni kondominijum. Ali na par parcela pored njega su kućice i straćare.

    Beograd na vodi je po svojoj razmeri impresivan projekat, a po cenama najskuplje mesto za život. Ali, stanovnici iz stambenih kula će imati eksluzivan pogled na neplansko naselje sa druge strane Save.

    No, ovo je Balkan – krv i med, bogati i sirotinja, jedni pored drugih, jedni preko puta drugih. Principi urbanizacije i džentrifikacije dugih gradova u Evropi i svetu će biti prepisan i primenjen kod nas samo delimično – kako to već radimo poslednjih 150 godina. Tradicija se nastavlja…

    1. Zikica Milosevic

      Tako nekako

    2. Beogradski arhitekta

      Znači treba lakše da mi padne uništavanje mog grada i da se tešim time što oni iz svojih stanova, koji su zazidali višedecenijski pogled beograđanima, gledaju u nelegalno naselje????? Ovde nema nikakvog poređenja sa džentrifikacijom!

  3. mmxx

    Iako ovo ne mora biti loša ideja, kao i sve druge dobre ideje, vjerovatno će na kraju biti implementirana loše.. volio bi da griješim ali to i jeste problem. Dragan je opširnije objasnio u svom komentaru.. pozdrav

    1. Dragan Markovich

      Panta Rei. Oduvek smo mi preuzimali tuđe modele i preminjivali ih kod nas. Nikam ni nismo imali nešto svoje. Na primer, na početku XX veka preuzeli smo model višeporodičnih spratnih zgrada i isti primenili na malim, uskim parcelama predviđenim za izgradnju jednoporodičnih kuća. Iako ulični frontovi deluju kolko-tolko skladno, u dvorišnim delovima vlada pravi haos.

      U cilju sticanja najveće dobiti, naručioci projekata su zahtevali da se parcele maksimalno izgrađuju. Glavni zahtev klijenata koji su arhitekte trebale da zadovolje bila je rentabilnost zgrade, te su stepen zauzetosti i indeks izgrađenosti bili na graničnim vrednostima. Stepen zauzetosti nekih placeva u centru ide i preko 90%. Posledično, to je rezultovalo razvijenim i složenim osnovama sa bočnim svetlarnicima građenim na uskim i dubokim placevima. Centralne prostorije u stanu (ulaz, predoblje i trpezarija) bile su loše provetrene i osvetljenje – a u tim stanovima je stanovala kulturno-ekonomska elita (trgovci i činovnici). To nigde nije bilo u Evropi.

      Uvek su arhitekte na ovim prostorima kukale i plakale. Sad baš čitam tekst „Posleratna arhitektura naše prestonice“ koji je objavio Svetomir Lazić 1940. godine u „Umetničkom pregledu“ (broj 6-7, strana 213-215.) Tekst počinje sledećim pasusom: „Posleratni tepo u izgradnji prestonice stvorio je, takoreći preko noći, jedn veliku varoš, i na udžericama starog Beograda nikle su palate po uzoru na velike evropske gradove. Velika je samo šteta što se radilo bez tačno utvrđenog plana, sa štabom arhitekata raznih škola i raznih koncepcija“. Više od 80 godina, situacija baš ista.

      1. Zikica Milosevic

        Sjajna analiza.

        1. Dragan Markovich

          Kosta Strajnić u jednom svom prikazu o stanju savremene arhitekture, objavljenom 1930. godine, piše: „Pošto se njegova izgrada prepustila domaćim diletantima i strancima najprosečnijeg kvaliteta, nije nikakvo čudo što je arhitektura Beograda vrlo zaostala“.

          O izgradnji Beograda na početku XX veka (bez ideje i plana) piše i Roter-Blagojević. Ona ističe da su izgradnja i uređenja grada tekli parcijalno, „bez sveobuhvatnog plana za celu njegovu teritoriju, tako da su beogradski inžinjeri i arhitekte stalno kritikovali gradsku upravu zbog neadekvatnog pristupa rešavanju gradskih problema“.

          Stvarnu sliku o urbanom razvoju Beograda dala je istoričarka Dušanka Stojanović u svojoj knjizi „Kaldrma i asfalt“.

          No, ne treba tu ne znam kakvo istraživanje. Dovoljno je da se ode na Google Maps i da se centar Beograda poredi sa centrom Berlina ili Kopenhagena (oni sa više entuzijazma mogu da porede i predgrađa). Lako se da zaključiti da mi kao društvo imamo ozbiljnih duševnih problema koje uzgajamo već punih 150 godina.

          Ne mislim da je reč o promeni identiteta. Jednostavno, neki ljudi postanu svesni naše urbane patologije pre, a neki posle. To je kontinuitet nereda i besmisla.

  4. Dule

    Sramota, o Beogradu pričaju oni koji su došli ko zna odakle. Beograd pre 50, 40, 30 godina je bio selendra u odnosu na ovaj sad. Kad ste mogli prošetati pored Save? Dokle ćete pričati gluposti? Ako mrzite vlast ne istresajte se po Beogradu.

    1. arhitekta

      jedna lasta nije proleće
      prošetati se pored Save nije urbanitet

      govoriti u urbanizmu nije stvar geografskog porekla
      već stručnosti, poznavanje istorije, teorije i prakse
      planiranja i projektovanja

    2. NemanjaSR

      Za setnju kraj Save ne sluzi cijeli BG na vodi nego setaliste kraj Save kojeg niko koliko vidim ni ne kritikuje…Mijesas babe I zabe.

  5. NemanjaSR

    Normalno je da se mijenja duh grada, ali bitno je mijenja li se na gore ili na bolje…

    1. 2021

      upravo tako, recimo da je Novi Sad mogao biti nesto izmedju Segedina i Malmea ali sada je vec kasno..

  6. Student građevine

    Ako može pitanje za autora kolumne.
    Da li su vaši tekstovi na ovom sajtu odraz mišljenja vas kao stručnjaka, poznavaoca ili laika u oblasti arhitekture/građevine, tj. zbog čega je vaše mišljenje relevantno u ovoj oblasti?
    Hvala

    1. Sasa

      Bas sam to hteo da pitam autora, posto vidim da se bavi od poezije, preko istorije, ekonomije, zdravlja, zabave za nas od 7-77, sad i arhitekture… A ne vidim da je igde pisao o stvarima koje je studirao – informatici i elektrotehnici, osim ako se to ne svodi na prelom teksta…
      Mozda bi bilo bolje da nam objasni kako uspeva da savlada sve ove „minorne“ oblasti toliko strucno da se usudjuje da i ostale uci o tome, te da suprotstavi svoje misljenje doktorima nauka, dokazanim arhitektima i akademicima koji se celog zivota bave arhitekturom i izgradnjom.

  7. jelena mitrović

    Kakva gomila floskula i gluposti, ali lepo ako su laici zadovoljni ovom Kaluđericom na steroidima u koju je Beograd na vodi pretvorio čitav grad, pošto više ne može izmaći pogledu ni sa jednog mesta odakle smo nekad gledali sunce kako zalazi iza Ušća. Ipak je to bio san iz kojeg smo se probudili u jednom gradu Seljaka… i narodnjaka. spavali smo, i pravili se da nismo tu, sad ko nam je kriv…

  8. petrović ranko

    g.đice Jelena,ako ste vi ćerka slavnog tate arhitekte,treba da znate da je tata bio deo nastanka novog našeg grada.Čemu toliko gađenja?Znate ko je govorio o seljacima i blatnjavim opancima…?Jesmo zemlja seljaka,pa šta?Mnogo toga je uticalo i onemogućilo naš grad u izgradnji.Ono što je delovalo moderno pre samo 50 godina sada je demode,uglavnom.Beograd je bio grad uđerica,sa time morate da se pomirite.Znate li kako je izgledala Skadarljija pre samo 80 godina.A gradili smo Narodno pozorište u komšiluku.U ostalom,treba voleti svoj grad,razumeti i promašaje i diviti se novim stremljnjima koja su uvek deo budučnosti.Znate da je predsednik arh.Akademije izjavio (pro početka izgradnje BW)da je trebalo ostaviti Sava malu u onom stanju dok se ne stvore uslovi (finansiski)da sami gradimo.E, sada bi šetali sa pacovima i rojevima komaraca po močvari okruženi šupama,barakama,smradom i prostitutkama.

Оставите одговор на Beogradski arhitekta

Obavezna polja *