Falling Water
Arhitektura, Izdvojeno

Najlepša kuća na svetu: 5 puta prekoračila budžet, posvađala arhitektu i klijenta i na kraju se skoro srušila

Uzbudljiva istorija kuće Fallingwater po projektu čuvenog arhitekte Frenka Lojda Rajta.

Otkad je otvorena kao muzej 1964, posetilo ju je više od pet miliona ljudi. U velikom izboru najomiljenijih dela američke arhitekture zauzela je 29. mesto, ispred kultnih zdanja poput Wrigley Field stadiona Chicago Cubsa ili Willis Towera u istom gradu. Već 1966. proglašena je nacionalnim istorijskim spomenikom, a Američki institut arhitekata ju je 1991. proglasio „najboljim radom američke arhitekture svih vremena“.

Kad je bogati preduzetnik iz Pitsburga Edgar J. Kaufman sredinom tridesetih godina prošlog veka nazvao arhitektu Franka Lojda Righta da mu projektuje i sagradi kuću, danas poznatu kao Fallingwater, nije mogao ni da sanja da će za manje od trideset godina biti pretvorena u muzej.

Najbolji arhitekta na svetu?

Rajt je u to vreme bio slavni arhitekta, ali je pomalo padao u drugi plan pred evropskim arhitektima kao što su bili Mies van der Roe ili Le Korbizje, a na ruku mu nije išla ni činjenica da je Velika depresija osiromašila dobar deo potencijalne klijentele koja je od njega nekada naručivala svoje kuće. Ali, to nije zaustavilo Rajtovu maštu koji je jednom prilikom na sudu kao svoje zaposlenje naveo „najbolji arhitekta na svetu“ i potom na prigovor svoje žene objasnio „nisam imao izbora, bio sam pod zakletvom“.

Novinar BBC-a Džonatan Glensi u svojm tekstu je podsetio kako je nastala kuća koju se danas smatra možda i najlepšom na svetu, a mi ćemo preneti od Jutarnjeg lista najzanimljivije delove teksta. Originalni članak možete pročitati na ovom linku.

Spoj sa prirodom

Kako nas podseća Glensi, Fallingwater je u skladu s prirodom koliko god je to arhitektonski moguće. Sagrađena iznad vodopada, usidrena na stenu koja se diže kroz dnevnu sobu kuće – kuća je praktički neodvojiva od okoline u Apalačima (konkretno, u jugozapadnoj Pensilvaniji) u kojem se nalazi. Kaufman je kuću naručio 1934. godine, sa željom da ima pogled na vodopad u Bear Runu u okrugu Fajet. Ali, Rajt ga je nagovarao da kuću napravi odmah iznad slapa, rečima „želim da živiš sa slapom, a ne da ga samo gledaš“.

Nakon nekoliko meseci razmišljanja Rajt, kojem vremenski rokovi i budžet često nisu predstavljali prepreke za ideje, je u kratkom vremenu tokom 1935. napravio set crteža na kojima je bila kuća na tri nivoa, slobodno obešena preko slapa. Materijali koji bi se koristili u gradnji bili su ojačani beton, čelik, staklo i kamen s lica mesta. Već na samim crtežima kuća je zgledala kao da je nikla sama od sebe između drveća, vodopada i stena.

Rajtov najlepši rad

Prilično odvažna upotreba nosača Rajta je brzo dovela u sukob s klijentom koji ih je dodatno ojačao zbog čega je arhitekta pretio da će napustiti projekt. Kaufman je imao razloga za bojazan, budući da je prednji deo kuće, obešen preko slapa, počeo malo visiti čim se pomerio okvir s betonskog dela. Ipak, nije se srušila.

Osim spoljašnjeg izgleda koji je toliko prepoznatljiv, Rajt je dizajnirao i svaki detalj u samoj kući u kojoj je mnoštvo nameštaja ugradio u zidove. Tako je osigurao da njegovo delo neće biti tek tako promenjeno zbog naknadnih želja i hirova vlasnika, a enterijer je više-manje ostao onakav kakav ga je arhitekta zamislio.

Kad je kuća dovršena 1938. magazin Time ju je smestio na svoju naslovnu stranu s njenim arhitektom i proglasio je „Rajtovim najlepšim radom“. Naravno, gradnja je žestoko prekoračila originalni budžet od 35.000 dolara i Kaufmana je na kraju koštala oko 155.000 tadašnjih dolara, što bi danas bilo oko 2,7 miliona dolara. Samo Rajt je za svoj posao dobio oko 8.000 dolara.

Na početku ovog veka kuća je hitno rekonvirana (neki su verovali da je postajala mogućnost da se sruši) po ceni od 11,5 miliona dolara. Iako je sama kuća očito imala značajnih grešaka, njena lepota, ali i njena vrednost je danas neprocenjiva. Ipak, svojim vlasnicima nije donela previše sreće – 1952. u njoj je samoubistvo počinila Kaufmanova žena Liliane, dok je on sam preminuo tri godine kasnije. Kuću je nasledio njihov sin Edgar Jr., inače pripravnik kod Rajta tokom 30-ih godina, i u njoj je živeo sa svojim partnerom, španskim arhitektom i dizajnerom Paulom Majenom. On je 1963. godine donirao kuću i 1.750 hektara pratećeg poseda neprofitnoj organizaciji  Western Pennsylvania Conservancy koja ju je sledeće godine otvorila kao muzej.

Foto: Wikimedia

Srodni članci na portalu Gradnja.rs:

Postani deo Gradnja zajednice

Najnovije vesti s našeg portala svakog petka u vašem sandučetu.

Srodni tekstovi

1 komentar

  1. Bob Vukas

    Ovako nesto bih i ja uradio i bio spreman da napravim
    Srdacan pozdrav iz sopotnice
    Scomshell.ltd

Оставите одговор на Bob Vukas

Obavezna polja *