Pošta se rekonstruiše, a vila u Resavskoj 25 se ruši
Arhitektura

Ruše Ilkića, rekonstruišu Korunovića – promenljiva sudbina arhitektonskog nasleđa

Zavod za zaštitu spomenika mogao bi da pronađe funkcionalniji i u neku ruku humaniji model zaštite važnih objekata u prestonici.

Beogradom su odjeknule dve vesti – jedna o dugo iščekivanoj rekonstrukciji Pošte 6 (nekada Pošta 2), a druga o gotovo neočekivanom rušenju gradske vile sa početka 20. veka u Resavskoj ulici. Stručna i šira javnost su iznenađene različitim tretmanom arhitektonskog nasleđa gotovo identične kategorije. Možda je neko pomislio da je zgradu pošte, zbog svoje veličine i arhitektonske atraktivnosti, neophodno rekonstruisati, dok bi jedna vila, zbog svojih gabarita i možda ne tako autentične arhitekture, mogla da bude prepuštena uništenju? Na to pitanje odgovor ne mogu dati ljudi izvan struke jer nisu dovoljno merodavni da procene i uporede monumentalnost neke zgrade, koja se svakako ne meri samo svojom veličinom.

Ilkićeva vila

Vila u Resavskoj 25 izgrađena je 1908. godine po projektima arhitekte Jovana Ilkića i predstavlja remek-delo arhitektonskog izraza koji u svojim fasadnim elementima kombinuje akademizam i tada veoma popularnu secesiju. Možda će neki laik paušalno proceniti da sama zgrada nije preterano atraktivna i da Beograd ima još puno sličnih vila, ali ako tako budemo pristupali imaćemo sve više srušenih starih zdanja koje će zameniti možda ne tako atraktivna novogradnja.

Vila u Resavskoj 25 delo je Jovana Ilkića

Vila u Resavskoj 25 je remek-delo koje kombinuje akademizam i tada veoma popularnu secesiju.

Istorijat projekata zgrade koja bi zamenila postojeću vilu (u toku je njeno rušenje) ima veoma zanimljiv tok. Sve je započelo pre nekoliko godina, od kada su sačuvane samo izvesni crteži nekoliko varijanti iz kojih se vidi da je investitor nade polagao u arhitekturu takozvanih „parižanki“, koje su i dalje popularne u Beogradu.

Nakon toga, 2018. godine kompanija Capital Developments raspisuje pozivni konkurs na kojem pobeđuje projektni biro MITarh, predvođen arhitektom Branislavom Mitrovićem. U javnosti se tada pojavilo novo rešenje, ali nismo sigurni da li je to prvonagrađeni projekat ili je u pitanju varijanta na kojoj je investitor naknadno intervenisao. Najnoviji projekat, koji se nalazi na tabli gradilišta predstavlja nešto potpuno drugačije od prethodnih rešenja, koje potpisuje gotovo anonimni autor.

Crtež iz 2017. godine
Crtež iz 2017. godine
Render iz 2018. godine.
Render iz 2018. godine.
Rešenje po kojem će se graditi na mestu Resavske 25
Rešenje po kojem će se graditi na mestu Resavske 25

A što se tiče znamenitosti koje su vezane za vilu u Resavskoj, ne zna se da li je poznatiji njen arhitekta ili poručilac. Arhitekta Jovan Ilkić poznat je po mnogim velelepnim građevinama, podignutim od kraja 19. do početka 20. veka, među kojima se nalazi palata Skupštine Republike Srbije (Narodna Skupština), kuće beogradskih trgovaca Alekse Krsmanovića (Terazije 31), Milana Piroćanca (Francuska 7, sadašnji „Klub književnika“), Oficirski dom (Kralja Milana 48, koautor arh. Milan Ruvidić, sadašnji „SKC“), koautor hotela „Moskva“ i autor više zdanja širom Srbije. Što se tiče poručioca, u pitanju je poznati srpski političar Petar Pera Velimirović, sedam puta ministar građevine i dva puta predsednik Vlade Kraljevine Srbije.

Ako to nisu dovoljne reference da se zgrada sačuva i u jednom njenom delu postave predmeti koji govore o životima arhitekte i poručioca, onda bar da joj se sačuva pročeona fasada prema ulici, pristup koji se već uveliko praktikuje u mnogim istorijskim prestonicama širom Evrope. Kod ovakvog pristupa, fasada starog objekta zauzima one etaže do kojih je dosezao izvorni objekat, dok se ostatak novoizgrađenog objekta projektuje da svojom arhitekturom ne odskače od postojeće.

Naravno, naša prestonica ima i pozitivne i negativne primere takvog pristupa, ali to je možda poslednja linija odbrane, koja bi bar na neki način od zaborava sačuvala mnoga ugrožena zdanja. Sa druge strane, ne bi bilo dobro da se ovaj pristup ustali kao rešenje za svaki objekat od kulturno-istorijskog značaja, čime dolazimo do pozitivnog primera, koji je ovih dana najavljen iz gradske uprave.

Rušenje vile u Resavskoj 25
Rušenje vile u Resavskoj 25
Rušenje vile u Resavskoj 25
Rušenje vile u Resavskoj 25

Korunovićeva pošta

Potpuno suprotnu sudbinu možda će doživeti zgrada Pošte 6, projektovana 1927. godine od strane arhitekte Momira Korunovića. Ovaj srpski arhitekta poznat je po svom karakterističnom, gotovo jedinstvenom arhitektonskom izrazu, kojim je od kraja 19. do sredine 20. veka, oplemenjivao prestonicu, ali i druge gradove, varoši i spomen komplekse nekoliko značajnih bitaka iz Balkanskih i Prvog svetskog rata.

Njegova dela su kombinacija češkog rondo-kubizma (nacionalni stil Čehoslovaka pre oslobođenja od Austro-ugarske imperije), nemačkog ekspresionizma, neo srpsko-vizantijskog stila, kao i ličnog pečata, po kojem se njegovi spomenici, crkve, ali i poslovne zgrade upadljivo razlikuju od drugih objekata nastalih u istom periodu. Može se reći da je svojim arhitektonskim izrazom postao začetnik nikada do kraja formiranog srpskog nacionalnog stila, koji je prekinut stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kada biva skrajnut jer taj senzibilitet nije odgovarao državnom vrhu koji je tražio stil koji bi vizuelno isticao ideju integralnog jugoslovenstva. Iz tih razloga, arhitekti Korunoviću nakon Prvog svetskog rata, po službenoj dužnosti (bio zaposlen u Ministarstvu građevine) biva povereno projektovanje spomenika, spomen-kapela, crkava i drugih memorijalnih struktura. Izuzetak od tih projekata jeste Palata Ministarstva pošta (ugao ulica Kosovske i Majke Jevrosime) i spomenuta Pošta 2 kod Železničke stanice.

Novi izgled Korunićeve pošte u Beogradu

Posle rata, arhitekta Pavel Krat zgradu Pošte 2 uobličava po modelu uprošćenog socijalističkog realizma.

Pošta 2 je u vreme svog nastanka bila jedno od najmonumentalnijih i najoriginalnijih zdanja međuratnog Beograda, pa ne čudi višedecenijska inicijativa stručnjaka i drugih ljubitelja stare beogradske arhitekture, da ista konačno doživi potpunu rekonstrukciju. Ovo je nimalo lak građevinsko-arhitektonski, ali i finansijski zahvat, zato što je nakon savezničkog bombardovanja 1944. godine i pretrpljenih teških razaranja, posle Rata zgrada dobila potpuno izmenjen izgled, kada je arhitekta Pavel Krat uobličava po modelu uprošćenog socijalističkog realizma. Ovo je podrazumevalo i mnoge konstruktivne intervencije, koje su ukinule neke strukturne forme na fasadi.

Po rečima gradske uprave, država je prepoznala neprocenjivu vrednost ovog objekta i odlučila se, po svaku cenu, za njegovu potpunu, autentičnu rekonstrukciju, koja je obradovala mnoge Beograđane. Ovo je smeo potez, koji bi mogao i da se odlično isplati, ukoliko država, na primer, odluči da privatizuje zgradu, u koju bi mogao da se useli neki privatni hotel, a koji bi imao interesa da uloži sredstva u zgradu sa najatraktivnijom fasadom u Beogradu.

Originalni izgled Pošte

Bolji model zaštite

Epilog oba događaja je problematičan stav Zavoda za zaštitu spomenika, koji bi mogao da pronađe funkcionalniji i u neku ruku humaniji model zaštite, koji bi na bolji način, bez diskriminacije određenih objekata (po nekima manje bitnih), mogao da se primeni u slučaju ofanzivnijih privatnih investitora koji su postali vlasnici vrednog arhitektonskog nasleđa naše prestonice.

Kad ste već ovde…

Postani deo Gradnja zajednice

Najnovije vesti s našeg portala svakog petka u vašem sandučetu.

Srodni tekstovi

1 komentar

  1. Mila

    Nipošto ne dozvoliti novokomponiranim investitorima rušenje starih zgrada. Arhitektura čini grad privlačnim za svakoga ko dođe u Srbiju. Treba zaštititi svu tu ljepotu iz davno prošlih vremena.

Оставите одговор на Mila

Obavezna polja *