Enterijer potpisuje sarajevski arhitekta Amar Zuka; Foto: Franjo Leovac
Enterijeri

Enterijer Franjevačkog muzeja u Jajcu

Kako je jedna vrijedna istorijska zbirka našla svoje mjesto u prostoru i vremenu.

Jajce, grad u središnjoj Bosni i Hercegovini, nekadašnja je srednjovjekovna kraljevska rezidencija bosanskih kraljeva i grad koji ima najviše istorijskih spomenika na teritoriji čitave BiH. Do 2009. godine bio je kandidat za listu svjetske baštine UNESCO-a zbog svoje srednjevjekovne arhitekture i kompleksa tvrđava starih preko 700 godina unutar očuvanog prirodnog ambijenta obala rijeka Plive i Vrbasa, kao i kamenitog planinskog masiva.

Dakle, radi se o gradu koji posjeduje mnogo slojeva istorije na sebi, i kao takav, predstavlja odličan izazov za arhitekte kada se radi o zaštiti istorijskog naslijeđa, ili pružanja prilike istome da zasija u današnjem kontekstu. Primjer Franjevačkog muzeja u Jajcu je stoga značajan iz nekoliko razloga.

Ograničenost finansija je dirigovala koncept – odabir jednostavnih arhitektonskih formi; Foto: Franjo Leovac

Unijeto je malo novovremenog jezika u prostor, kako bi i sama zbirka zaživjela u određenom vremenu.

Iako sama građevina potiče iz relativno ranog perioda u odnosu na svoje okruženje, jer je sagrađena 1885. godine, ona predstavlja kontinuitet franjevaca u Jajcu i okolini, koji su prisutni još od 13. vijeka, kada su se počeli baviti sakupljanjem i čuvanjem materijalne baštine. Zahvaljujući njihovom zalaganju, u Jajcu se nalaze eksponati koji dokumentuju praistoriju od eneolitika do današnjeg dana. Muzej se nalazi u prostorijama samostana sv. Luke, a prvi put je otvoren za javnost 1905. Dakle, koncept je nosio težinu jednog arhitektonsko-istorijsko-muzeološkog projekta.

Drugo, postojali su određeni otpori i neslaganje između arhitekte i investitora, što zbog specifičnosti eksponata, što zbog određene doze prećutne tendencije da se muzejski prostori osmišljavaju po što je moguće “tradicionalnijoj” matrici. U prevodu, uhodani i uredni, ali pomalo sterilni obrasci uređenja koje definiše izložbeni boks na kojem se nalazi eksponat, monotonost otvora, osvjetljenja, rasporeda eksponata u dva reda ili cirkularno i odsustvo boja kao “jezik” istoričnosti i “autentičnosti”. Naravno, to se ne treba zamjeriti ljudima koji tako gledaju na to, nego pokušati unijeti malo novovremenog jezika u prostor, kako bi i sama zbirka zaživjela u određenom vremenu. Enterijer Muzeja je ubo u suštinu problema i postigao upravo to.

Treće, Muzej je primjer kako se, uprkos ograničenosti finansijskih resursa i predrasudama, ipak može uraditi ozbiljan arhitektonski projekat koji višestruko dodaje na vrijednosti prostora. Bez obzira na to što se radi o gradu koji (više) nije prijestolnica, ili poligon za višemilionske investicije, to dodatni motiv da se arhitektura pokaže kao remedijal za takve situacije.

Arhitekta je osmislio da se pojedinačni eksponati postave u niše omeđene lukovima; Foto: Franjo Leovac

Potpis Amara Zuke

Inicijativa za uređenje je potekla od samih franjevaca, kada je uočena potreba da se eksponatima nađe odgovarajuće mjesto. Naime, zbirka je počela da raste u jednom trenutku i ukazala se potreba za, kako su zaposlenici tada mislili, vitrinama. Međutim, sarajevski arhitekta Amar Zuka je uočio da tom prostoru fali životnosti i izričaja, pošto u pomalo bezličnom i sterilnom prostoru nije bilo ničega što bi govorilo da je riječ o bogatoj i vrijednoj zbirci koja je vrijedna pažnje.

Ograničenost finansija je dirigovala koncept – odabir jednostavnih arhitektonskih formi koje s jedne strane, nisu tehnički zahtjevne za izvođenje, a s druge, ne preuzimaju ulogu samih eksponata, odnosno, tu su u potpornoj ulozi.

Arhitekta je prostor obojio u crnu kako bi naglasio kamen, metal i zlatne detalje cijelog ambijenta; Foto: Franjo Leovac

Arhitekta je prostor obojio u crnu kako bi naglasio kamen, metal i zlatne detalje cijelog ambijenta.

Fundus zbirke je podijeljen u tri tematske cjeline – sakralnu, etnološku i arheološku zbirku. Kako svaka od tih nosi poseban kontekst i smisao, tako su i te tri cjeline odvojene.

Sakralna zbirka je zamišljena tako da ukazuje na kontinuitet i postojanost religije u istoriji Jajca, ali i na sociološkom nivou, u životu društva i pojedinca. Kao uslovno rečeno, konstanta i simbol postojanosti, morala je da bude u kontrapunktu sa ostatkom zbirke. Arhitekta je osmislio da se pojedinačni eksponati postave u niše omeđene lukovima, na kraju koje se nalazi “oltar”, na kojem su ispisane informacije o muzeju i o zbirci – svojevrsna transpozicija sakralnog prostora u muzejski. Pojedinačni eksponati u smješteni u vitrine sa “pozlatom”, simbolično kao odvajanje sakralnog od profanog, duhovnog i materijalnog, posvećenost i naročitu brigu ka predmetima i simbolima tog tipa.

Arheološka i etnološka zbirka su također transformisane – umjesto pojedinačnih postamenata koji vizualno i kontekstualno fragmentuju prostor, izduženi pravougaoni oblici, poredani po obodu prostorije rade suprotno – povezuju eksponate prostorno, ali i vremenski, ukazujući na kontinuitet istorije i religije na tom tlu, ali i u ljudskoj kulturnoj svijesti.

Smjenjivanje volumena opet na isti način opisuje smjenu istorijskih perioda, dinamiku i turbulencije, ali i istovjetnost istorijskih formi (procesa) koji sa distance imaju više smisla nego iz pozicije sudionika. Po riječima arhitekte, htio je ukazati na sinhronost i dijahronost istorije i religije te njihovu isprepletenost u datom kontekstu. Osvjetljenje je riješeno istim prostornim oblicima, kvadrima, koji vise sa plafona i daju zanimljivu igru volumena i svjetlosti koja na vrlo pozitivan način obuzima posjetitelje. Određen karakter je dat i igrom bojama – umjesto dotadašnjeg odsustva kolorita i ambijenta, arhitekta je prostor obojio u crnu, kako bi naglasio kamen, metal i zlatne detalje cijelog ambijenta.

Priznanja

Iako 90% zbirke nije otvoren za javnost, govori se o mogućnosti proširenja muzejske postavke i samim tim, proširenju prostora odnosno kapaciteta Muzeja. Uređenja enterijera jednoj takvoj zbirci je potez koji je bio prijeko potreban gradu i nadamo se da je samo jedan u nizu sličnih koji bi Jajce, ali i one koji baštine slične vrijednosti, mogli staviti u bolju poziciju na mapi arhitektonskih i istorijskih znamenitosti.

Projekat je dobio dva značajna priznanja – nagradu Collegium Artisticuma iz Sarajeva u aprilu 2019. i Big See u nagradu u Ljubljani oktobra 2019, za najbolji izvedeni enterijer.

Kad ste već ovde…

Srodni tekstovi

PRIJAVI SE NA NEWSLETTER

Najnovije vesti s našeg portala svakog petka u vašem sandučetu.

Ostavite odgovor

Obavezna polja *