Alen Žunić: Treća modernizacija je prilika da nakon zemljotresa Zagreb izađe još bolji
„Obnova nije samo konstruktivna sanacija koja trenutno jest najviše u fokusu građana. Jasno je da osim konsolidacije konstrukcije trebamo očuvati sliku i identitet grada, povijesnu i stilsku slojevitost, socijalne i demografske aspekte, ili tradiciju specifičnih funkcija i života u gradu“ – kaže dr Alen Žunić.
O budućnosti Zagreba nakon zemljotresa popričali smo sa docentom dr Alenom Žunićem, arhitektom koji se nedavno vratio sa Columbia University NY – Graduate School of Architecture, Planning and Preservation. Sa Alenom smo razgovarali o pristupima obnovi Zagreba nakon zemljotresa, ulozi arhitektonske struke u obnovi i potencijalima „treće modernizacije Zagreba“ – koja će koštati neverovatnih 5 miljardi evra.
Koliko su zapravo bile razorne posledice zemljotresa u Zagrebu?
Do danas je prijavljeno 26.197 oštećenih zgrada (iako broj nije konačan), a od toga čak 1.900 objekata ima ‘crvene oznake’ što znači da su neupotrebljivi i statički opasni za korištenje. Od ukupnog broja evidentiranih postradalih građevina čak je 10.000 obiteljskih kuća, nevjerojatno veliki broj nečijih domova, života, obiteljskih sudbina. Za sada je na terenu pregledano više od 90% svih oštećenih objekata, dakle taj proces još uvijek traje.
Inače, prema nekim pretpostavkama obnova će iznositi između 3,3 i 13,3 milijardi eura, pri čemu taj veliki raspon ovisi o cjelovitosti sanacije, razini sigurnosnih ojačanja i kompleksnosti obnove. Kao realan preporuča se ’srednji standard’ po kojemu se trošak obnove procjenjuje na 5,6 milijardi eura. Trebao bi nam puno veći prostor da detaljnije pojasnim kako se do tih brojki i procjena dolazi, a postavio ih je sa svojim timom prof. Atalić s Građevinskog fakulteta u Zagrebu.
Doktorirali ste iz naučne oblasti modernizma i urban heritagea. Recite nam šta pojam urban heritage zapravo znači? Koja je pozicija te discipline u kontekstu obnove Zagreba?
Sintagma urban heritage u ovom kontekstu ima više značenje i može ju se promatrati u užem i širem smislu riječi. S jedne strane to možemo shvatiti kao opću urbanu obnovu povijesnoga grada – očuvanja njegove cjeline, javnih prostora, duha, kulture i u konačnici prepoznatljivog identiteta grada, a u užem smislu riječi to možemo gledati i kao zbroj pojedinačnih baština koji čine pojedine zgrade, svaka sa svojom razinom važnosti, te one u sumi formiraju lokalni urban heritage.
Ovaj potres dogodio se točno 140 godina nakon onog velikog 1880. kada je kao veliki graditelj i obnovitelj Zagreba inauguriran arhitekt Herman Bolle.
U ovom potresu je u Zagrebu, osim podsljemenske brdske zone, najviše stradao Donji grad – dakle uži i širi centar – a u njegovoj zaštićenoj ’A’ zoni inače ima oko tri hiljade zgrada. Od tog broja je oko 370 pojedinačno zaštićenih spomeničkih objekata, što znači manje od 15%, dok preostalih 85% nisu jedinično zaštićene građevine, već su dio širega zaštićenoga urbanog areala.
Što to znači? Manji broj objekata su pojedinačno zaštićene zgrade i one zbog ukupnosti svojih spomeničkih svojstava (urbanističke impostacije, istaknutih oblikovno-stilskih odlika, tipoloških specifičnosti u tlocrtnoj organizaciji, te očuvanosti autentičnih konstrukcija i detalja) moraju biti obnavljane cjelovito, s konzervatorskom brigom za svaki segment spomeničkog fenomena. Preostali veći dio zgrada koje se nalaze u zaštićenoj urbanoj cjelini imaju ’samo’ ambijentalnu vrijednost, dakle važna je prvenstveno njihova izvanjska slika. Kod takvog ’neutralnog’ urbanog tkiva ključno je kontrolirati gabarite i dobiti dobro obnovljene ulične fasade, odnosno javno prezentna pročelja. Vrijednost kod tih zgrada je u doživljajnom i identitetskom aspektu oblikovane cjeline, a ne u njihovoj pojedinačnoj pojavnosti. Ukratko, za 85% zgrada u Donjem gradu od javnog je interesa napor oko zaštita vizura, urbane slike i poteza pročelja, a ne svih dijelova građevine koje se, primjerice u unutrašnjosti zasigurno mogu obnoviti konzervatorski fleksibilno.
Koje su istorijski vredne građevine najviše nastradale?
Zanimljivo je da se ovaj potres dogodio točno 140 godina nakon onog velikog 1880. kada je kao veliki graditelj i obnovitelj Zagreba inauguriran arhitekt Herman Bolle. To je zanimljivo, jer je opsegom i težinom oštećenja najviše stradao Donji grad – ironijom sudbine upravo onaj dio koji je znatnim dijelom nastao upravo tokom opsežne urbane obnove nakon toga zadnjega velikog potresa, pri čemu su u centru vrlo oštećene i Bolleove ključne zgrade. Kao i prije 140 godina, katedrala je i sada amblem stradaloga grada, a od ostalih povijesnih zgrada najviše su oštećene zgrade povijesnih muzeja – Arheološki muzej, Muzej za umjetnost i obrt, Umjetnički paviljon, ali i remek delo secesije – stara palača Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Osim kulturnih i javnih objekata stradalo je svih šest povijesnih crkava u centru grada, uključujući pravoslavnu i dijelom i evangeličku.
Kao lideri obnove moraju biti uključeni arhitekti, a uz njih i konzervatori, istoričari umjetnosti, pravnici, urbani sociolozi i ekonomisti.
U vašem predavanju izneli ste 10 principa obnove. „Princip interdisciplinarnosti“ i „princip celovitosti projekta“ su neki od njih. Šta ovi principi podrazumevaju?
Radi se o dva izuzetno važna principa. Prvi kaže da obnova nije samo tehnički postupak, samo konstruktivna sanacija koja trenutno jest najviše u fokusu građana – jer u Zagrebu ovih dana svi čekaju ’svoga statičara’. Jasno je da osim konsolidacije konstrukcije trebamo očuvati sliku i identitet grada, povijesnu i stilsku slojevitost, socijalne i demografske aspekte, ili tradiciju specifičnih funkcija i života u gradu. To znači da u tome interdisciplinarnom pristupu uz statičare i građevinare o kojima se najviše govori, i to s pravom u ovom trenutku – kao lideri obnove moraju biti uključeni arhitekti, a uz njih i konzervatori, istoričari umjetnosti, pravnici, urbani sociolozi i ekonomisti koji će, recimo, izraditi modele finaciranja. Dakle, trebamo od samog početka zajednički rad niza struka koje mogu doprinijeti sveobuhvatnosti postupka.
Drugi spomenuti postulat ili – princip cjelovitosti – ističe da projekt treba izraditi cjelovito odmah, a da izvedba može ići etapno, nikako obrnuto. Nije dopustiv, recimo, samo projekt konstruktivne sanacije jer ona može bitno, pa i nepovoljno utjecati na ostale dionice obnove koje će doći kasnije. Ukratko – cijeli projekt mora biti ’nacrtan’ na početku postupka obnove, a onda se prema projektu npr. prve godine radi konstrukcija, druge interijer, treće restauratorski radovi na fasadi, itd.
Hrvatska je imala nedavno iskustvo velike postratne obnove Vukovara. Šta Zagreb može naučiti iz obnove ovog vrlo razorenoga grada, u čiju je obnovu uložena čak 1,5 milijarda evra?
Postoji jedna ključna razlika, jer Vukovar je bio gotovo u potpunosti razoren, a Zagreb je ’tek’ oštećen. Ono što mogu biti pouke iz kompleksne restitucije Vukovara jest da se tamo pokazalo kako je s aspekta struke sve obnovljivo, pa i ono što je u potpunosti srušeno (u krajnjem slučaju i metodom faksimila). U tom smislu Zagreb može naučiti da i teško oštećene zgrade može spasiti, bez većih rušenja i izgradnje novih suvremenih interpolacija po cijelom gradu, sve to s ciljem da očuva svoju povijesnu sliku i prepoznatljive vizure.
Također, u Vukovaru je odlično testiran i valorizacjski pristup, odnosno postulat selektivnosti, na način da je potpuno obnovljeno samo ono što je spomenički i identitetski iznimno vrijedno, a manje vrijednim objektima se pristupilo na racionalniji način. Tu je još jedan princip koji je u Vukovaru uspješno proveden i Zagrebu će koristiti, a to je princip rehabilitacije koji kaže da se zgrade ne trebaju obnavljati povratom u neposredno pretpotresno stanje, jer su mnoge i prije potresa već bile degradirane, devastirane, imale su nelegalizirane dogradnje, imale su uništene povijesne fasade, neke su imale vrlo grubo modernizirana prizemlja s neprikladnim lokalima, ili recimo rizične konstruktivne intervencije…, nego svaku zgradu treba obnavljati tako da joj se vratiti dostojanstvo, izvorni ili povijesno relevantni status prije degradirajućih zahvata. Time ne samo da popravljamo oštećeno stanje, već ga i poboljšavamo.
Nedavno ste otvorili svoju samostalnu arhitektonsku firmu – Albatross. Po vašem mišljenju, koja će biti uloga mladih arhitekata u procesu obnove Zagreba? Da li vaša specifična znanja iz oblasti urban heritagea, istorije arhitekture i arhitektonskog projektovanja u ovom trenutku mogu biti od koristi građanima Zagreba?
Otvaranje ureda je bio veliki korak i jako izazovan, jer je pokrenut neposredno prije cijele ove situacije s koronom s kojom su svi poslovi stali, a onda je još uslijedio i potres… Kada govorimo o obnovi, meni je jasno da je to veliki ekonomski, a i politički poligon i teško je pretpostaviti kako će se tu mladi ljudi moći ’ušuljati’ u čvrsto etablirane strukture koje ciljaju na dobivanje velikih dugoročnih poslova u ovim posebnim vremenima.
Osim eventualne prilike da imamo ulogu i u direktnoj obnovi Zagreba, možemo održati predavanja (poput onog u Kulturnom-informativnim centaru) koja su idealna prilika da pokažemo i široj javnosti kako arhitekti kao struka mogu pridonijeti obnovi. Moj ured se osim arhitekturom bavi i istraživanjem kao jednom od ključnih procedura u struci i vjerujem da će propitivanje mogućnosti obnove – testiranja, studije, radionice, edukacija – imati veliku ulogu u stvaranju mogućih scenarija za naredna desetljeća urbane obnove koja, nadam se, slijedi.
Treća modernizacija ili postpotresna obnova je prilika da Zagreb izađe još bolji, kao što je to napravio i nakon 1880. godine.
Kada govorimo o specifičnim znanjima vjerujem da će iskustvo i kompetencije koje sam stekao tijekom nedavnog rada na Columbia University NY moći biti od koristi. Arhitektonska škola na Columbiji je, uz ostalo, svjetski poznati fakultet upravo po najnaprednijem studiju konzervatorskog smjera, gdje sam kroz predavanja, istraživanja i suradnju s brojnim istaknutim imenima imao prilike učiti o najnovijim postupcima valorizacije, metodama obnove… Krajnje, moj rad u Americi je sponzorirao columbijski Weinberg Fellowship in Architectural History and Preservation koji direktno potpomaže razvoj ideja prezervacije i obnove, a moj specijalistički fokus je bio upravo urbana obnova i revitalizacija cijelih gradova. Dobra priprema za to je bio moj prethodni jednogodišnji boravak na ciriškom ETH Institut für Geschichte und Theorie der Architektur.
Da li je razaranje gradskog tkiva prilika za „treću modernizaciju Zagreba“? Da li je oživljavanje unutrašnjosti gradskih blokova najveći urbani potencijal savremene obnove Zagreba?
Treća modernizacija ili postpotresna obnova je prilika da Zagreb izađe još bolji, kao što je to napravio i nakon 1880. godine. Tada je potres bio katalizator za ono što se u normalnim okolnostima nije dogodilo, a trebalo je. Ukratko, imamo priliku kakvu smo zadnji put imali prije 140 godina, imamo šansu da napravimo veće zahvate u Donjem gradu, gradu koji već u međuvremenu ’ostario’, a desetljećima ga nitko nije obnavljao.
Svakako najveći potencijal ove obnove leži u unutrašnjosti blokova koju čak ni ne poznajemo jer im s javnih prostora danas ne možemo pristupiti. Kolika se rezerva odličnih prostora u samome centru krije u svakom od blokova govori i niski koeficijent njihove izgrađenosti koji iznosi oko 15-20%, i to one izgrađene ’opne’ koju vidimo uz ulice, dok je unutrašnjost blokova prazna ili substandardno korištena. To uređenje blokova u budućnosti ne znači nužno nove privatne zgrade, čega se neki pribojavaju, nego niz javnih sadržaja – od parkova, unutrašnjih pasaža i trgova, do možda umjetničkih galerija, scenskih prostora, radionica. Urbana obnova – a to je važno naglasiti – nije neposredno inicirana potresom, ona je potrebna i inače, to je proces koji je Zagreb trebao i mnogo ranije pokrenuti, i trebala je teći kontinuirano. Sada je potres dobra prilika da se to i napravi kao glavni strateški i dugoročni zadatak struke. No, za bilo kakve značajnije urbanističke intervencije i ambicioznije vizije treba riješiti zakonodavne prepreke, jer trenutno nema mogućnosti eksproprijacije (ne treba ju shvatiti u vulgarnom smislu riječi!) prostora u unutrašnjosti blokova koji su podijeljeni između više desetaka vlasnika različitih, često posve suprostavljenih želja i interesa vezanih uz svoje nekretnine.
Osim unutrašnjosti blokova imamo još nekoliko slojeva urbane obnove koji se mogu sada unaprijediti. Npr. poboljšanje prometa koje podrazumijeva bolju propusnost koridora, uklanjaje parkirališta iz uličnih poteza izgradnjom podzemnih garaža (čak i u unutrašnjosti blokova), zatim uređenje javnih prostora, parkova, trgova, dotjerivanja urbane opreme, rasvjete…, svega onoga što je doživljajni aspekt gradskog centra. Ukratko, s jedne strane je potrebno raditi stručne korake – studije i planove, a s druge paralelno i na promjeni zakonodavstva da bi prava i kvalitetna urbana obnova bila moguća. U ovom trenutku je još uvijek apsolutni primat privatnog vlasništva nad potencijalom javnog interesa – a trebalo bi biti obrnuto.
Kad ste već ovde…
