Dokumentarac „Krhki svet“ o ovogodišnjem dobitniku Prickerove nagrade imao je evropsku premijeru u Zagrebu, gde su se predstavile i tri mlade hrvatske arhitektonske prakse.
Ovog novembra, drugi put u istoj godini, organizovan je arhitektonski simpozijum i trajao je jedan dan – Dan Orisa.
Bio je posvećen Smiljanu Radiću Klarku (Clarke), čileanskom arhitekti hrvatskih korena, ovogodišnjem dobitniku Pritzkerove nagrade. Pozdravljajući publiku, Maroje Mrduljaš rekao je da je Smiljan najpraćeniji autor u časopisu Oris, a s njim i čileanska arhitektura. Zahvaljujući Andriji Rusanu i Orisu, Radićev rad postao je poznat i u ovom delu sveta.
U Čileu on je inspiracija mladim generacijama. Široka je lepeza njegovih realizacija, od porodičnih kuća projektovanih sa istančanim osećajem za prirodu i kontekst, preko ugostiteljskih, kulturnih i javnih objekata, do važnih internacionalnih realizacija, da pomenem samo londonski paviljon Serpentine galerije iz 2014.
Za ovu priliku promenjen je format simpozijuma, pa je umesto uobičajenih predavanja, prikazan dokumentarni film Mundo Frágil (Krhki svet) sa Smiljanom Radićem u glavnoj ulozi, a onda se razgovaralo o filmu i arhitekturi. U drugom delu predstavile su se tri mlade arhitektonske prakse iz Hrvatske – NEKOLIKO, Krešimir Damjanović i SKUP-A.
Moderatori su bili već dobro poznati i uigrani Mia Roth Čerina, Vedran Mimica, Maroje Mrduljaš i Dinko Peračić.
Pročitajte još na Gradnja.rs:

O krhkoj arhitekturi Smiljana Radića
Mundo Frágil je road movie, biografski dokumentarni film. Autori su filmski i umetnički tandem Ila Bêk i Louise Lemoine. Svetska premijera održana je ovog oktobra u njujorškom Muzeju moderne umetnosti (MoMA) na festivalu arhitektonskog filma. Zagrebačka projekcija bila je i evropska premijera.
Ideju za naslov filma treba tražiti u Radićevom poimanju arhitekture – krhka arhitektura (arquitectura frágil), koncept po kojem je 2017. osnovao istoimenu fondaciju u Santijagu. Njegova dela često ostavljaju utisak privremenosti ili namerne nedovršenosti, a sva ta fragilnost, nesavršenost i nedovršenost je specifična vrednost njegove arhitekture.
To je film o putovanju Čileom, od Santjaga, preko pustinje Atakama do planina Kordiljera. Saznajemo da je Smiljan postao arhitekta iz lenjosti, jer se i nije imalo mnogo birati između prava, medicine i građevinske struke. Kada se upisao na arhitekturu činilo mu se da to nije baš ono što želi, a za prelazak na drugi fakultet trebalo je da opet polaže prijemne ispite.
Ovo je film o krhkost našeg sveta i razornoj moći prirode, o praznim prostorima, pustinji, napuštenosti i vetru, o efemernosti.
Smiljan Radić, kao i mnogi arhitekti, i ne samo oni, govori da treba putovati da bi se iskusila arhitektura, sagledao svet iz druge perspektive, odnosno da iskustvo prostora i arhitekture mora da bude telesno: Iako gledaš arhitekturu koju su milioni videli moguće je da to lično prvo iskustvo bude nešto posebno.
Ovo je film o krhkost našeg sveta i razornoj moći prirode, o praznim prostorima, pustinji, napuštenosti i vetru, o efemernosti. Fascinantno je snimljen. Za nešto više od sat i po usmerava gledaoca na svet koji nas okružuje, govori o sporosti i osluškivanju, o razumevanju onog što se ne može do kraja razumeti, a što utiče na ono što se gradi.
Film je o svemu onom što je danas izvan fokusa. O praznini, tišini, odmaku od glamuroznosti i „velikih“ ideja. Odnosno o tome kako arhitektura utiče na živote običnih ljudi… Fizički, emocionalno, politički.

Film „Koolhaas Houselife“ prati svakodnevicu spremačice koja održava čuvenu kuću „Maison à Bordeaux“ Rema Koolhaasa.
Italijanski arhitekta Ila Bêk i francuska istoričarka umetnosti Louise Lemoine, postali su poznati po dokumentarnim filmovima o arhitekturi snimljenim iz specifične perspektive. Celokupnu njihovu produkciju otkupio je njujorški Muzej moderne umetnosti.
Njihov najpoznatiji film, Koolhaas Houselife, prvi deo serije Living Architectures (Živa arhitektura), prikazan je sa velikim uspehom na 11. Bijenalu arhitekture u Veneciji, 2008. Prati svakodnevicu spremačice koja održava čuvenu kuću Maison à Bordeaux Rema Koolhaasa, prikazujući nam sve njene arhitektonske vrednosti, ali još više mane koje se osete u svakodnevnom korišćenju kuće.
Razgovor sa Radićem i Kristianom Kerezom
Arhitekta i edukator Vedran Mimica razgovarao je sa Smiljanom Radićem i Kristianom Kerezom švajcarskim arhitektom i arhitektonskim fotografom. Njih dvojicu povezuju zajedničke akademske aktivnosti i međusobni dijalozi o kreativnom procesu i izazovima arhitektonske profesije.
Smiljan je govorio je o svojoj odluci da u Veneciji studira istoriju umetnosti i arhitekture, jer se u Čileu, na Papinskom katoličkom univerzitetu (Pontificia Universidad Catolica de Chile) nije dovoljno predavalo o tome, a nije bio ni oduševljen postmodernom koja je u vreme njegovog školovanja bila u zenitu.

Čvrsto je na zemlji, svestan da je u svom poslu u vezi sa istorijom, prostorom, kolektivnom memorijom, predelom…
Pomenuo je i Alda Rosija koji je, kao i radikalne filozofske tendencije druge polovine dvadesetog veka u velikoj meri uticao na mladog Smiljana. Rosija je, kaže, video samo jednom.
Bilo je uzbudljivo slušati čoveka koji ne izgleda i ne ponaša se kao zvezda, ne govori o savršenosti, već o iznenađenju kad vidi završenu kuću, jer se realizacija uvek razlikuje od onoga što se zamisli.
Čvrsto je na zemlji, svestan da je u svom poslu u vezi sa istorijom, prostorom, kolektivnom memorijom, predelom… U Čileu postoje 34 škole arhitekture. Smiljan kaže, da kad ode u neku od njih, ne drži predavanje, nego se predstavi i onda razgovara sa studentima o onome što ih zanima.

Nove perspektive hrvatske arhitekture
Drugi deo dana bio je zanimljiv na sasvim drugačiji način. Predstavljene su tri hrvatske arhitektonskih prakse koje su bile na izložbi Nove perspektive, održane povodom 11. godišnjice Oris Kuće arhitekture, odnosno čuli su se novi glasovi koji će oblikovati budućnost.
NEKOLIKO (Dora Lončarić, Mario Kralj, Hrvoje Arbanas, Mario Peko) je biro iz Zagreba a kroz konkursne projekte za kongresne centre u Trebinju i Banja Luci, Hrvoje Arbanas predstavio je osnovni koncept njihove skoro do arhetipa svedene arhitektonske prakse.

Krešimir Damjanović: „Želeo bih da izgradim društveno relevantni projekat koji bi imao veliki uticaj na okolinu… i ne samo jedan“.
Krešimir Damjanović je na međunarodnu scenu stigao osvajanjem prvih nagrada na prestižnim japanskim arhitektonskim konkursima Shinkenchiku i Central Glass.
Predstavio je jedan od svojih konceptualnih arhitektonskih projekata, odnosno govorio je o važnim problemima ovog sveta kroz arhitekturu: Želeo bih da izgradim društveno relevantni projekt koji bi imao veliki uticaj na okolinu… i ne samo jedan.

Sledeći Dani Orisa održaće se za godinu dana, 12. i 13. novembra u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski.
Platformu SKUP-A vode Filip i Krešimir Romić. Radni prostor im je u nekadašnjoj klanici u Zagrebu koju su postepeno preuređivali za potrebe svoje prilično raznolike prakse.
Za njih je prostor živi sklop koji se tokom vremena menja i prilagođava korisnicima, a biro je mesto za obrazovanje mladih profesionalaca. Bave se istraživanjem tehnologija, materijala kao i povezivanjem analognog i digitalnog u procesu projektovanja.
Njihova živa prezentacija i iskustvo bile su inspirativan i svež pogled na to kakav bi proces arhitektonskog projektovanja i izvođenja mogao da bude u budućnosti
Sledeći Dani Orisa održaće se za godinu dana, 12. i 13. novembra u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski.

