Smiljan Radić za Gradnju: Bez putovanja i dodira sa stvarnošću nema dobre arhitekture
Ekskluzivno iz Čilea – kako razmišlja arhitekta koji gradi tiho, ali ostavlja dubok trag.
„Budite fleksibilni i putujte – da biste upoznali i osetili – to je početak za arhitektu!“ Ovim rečima svetski poznati čileanski arhitekta hrvatskog porekla, Smiljan Radić Clarke, završava intervju za portal Gradnja, šaljući poruku mladim arhitektima kako najbolje da izoštre čula za projektantski rad koji zahteva iskustva i impulse. Svako putovanje, a nadasve ono u daleke i manje poznate krajeve, predstavlja za arhitektu priliku da vidi, oseti, doživi i spozna drugačije kontekste. Za mene je prošlogodišnji odlazak u Čile imao posebnu notu, jer sam se odmah po dolasku, zahvaljujući Andriji Rusanu – osnivaču časopisa Oris, susreo sa Smiljanom Radićem.
Iako sam mnoge Radićeve projekte upoznao preko arhitektonskih portala/časopisa i literature, a neposrednije i kroz njegovo predavanje na Danima Orisa 2015, poseban doživljaj je bilo razgovarati sa njim u njegovom birou i sedištu Fundación de Arquitectura Frágil, smeštenom u opštini Providensija poznatoj po nasleđu modernističke arhitekture glavnog grada Santijaga, a potom i obići nekoliko realizacija koje se zbog jedinstvenog konteksta, ambijenta i materijalizacije otkrivaju tek kroz iskustvo korisnika.
Radićev arhitektonski senzibilitet potkrepljuju njegova interesovanja za radove i promišljanja tzv. radikalne arhitekture karakteristične za decenije nakon Drugog svetskog rata. Tako je i rad Fondacije, čiji je Radić osnivač, usmeren proučavanju, dokumentovanju i promociji radikalne/eksperimentalne arhitekture ili arhitekture neverovatne stvarnosti koju odlikuju zamagljene granice discipline.
Ovaj intervju, nastao godinu dana pre ovogodišnjeg intervjua sa Natašom Stanaćev – Zrenjaninkom koja živi i radi u Čileu, donosi ne samo uvide u Radićev jedinstven prosede koji je imao uticaja na nove generacije čileanskih arhitekata (o čemu govori i Stanaćeva), već je protkan i njegovim razmišljanjima o arhitekturi i poziciji arhitekture danas.
Pročitajte još na Gradnja.rs:

Arhitekta u potrazi za smislom, atmosferom i merom
Smiljan Radić je ime koje se nalazi među najistaknutijim u savremenoj arhitekturi Latinske Amerike – a i mnogo šire. Njegova osobenost, uprkos svetskoj popularnosti, daleko je od obeležja arhitektonske zvezde, kao što i njegova arhitektura, koju odlikuje suzdržanost i nenametljivost izraza, stoji izvan prevladavajuće spektakularnosti prolaznih trendova. Rođen 1965. godine u Santijagu, u zemlji velikih geografskih kontrasta i političkih lomova, Radić se tokom poslednje tri decenije profilisao kao autor koji svojom arhitekturom govori tiho, ali ostavlja dubok, trajan odjek.
Njegovo obrazovanje počinje na Papinskom katoličkom univerzitetu u Čileu (Pontificia Universidad Catolica de Chile), a nastavlja se u Veneciji, gde studira istoriju umetnosti i arhitekture. Ta evropska faza, posebno uticaj Alda Rosija i radikalnih tendencija iz šezdesetih/sedamdesetih godina, postaće temelj njegove misaone arhitekture – one koja ne traga za formom, već za smislom, atmosferom i merom. Upravo ta trostruka nit provlači se kroz sve njegove projekte – od porodičnih kuća uronjenih u čileansku prirodu, preko restorana i objekata kulture, do kultnih međunarodnih realizacija, poput paviljona Serpentine galerije u Londonu (2014).


Osim u Čileu, projekti Smiljana Radića izvedeni su u Japanu, Austriji, Ujedinjenom Kraljevstvu i Hrvatskoj.
Iako njegov rad deluje izrazito lokalno, ispoljen kroz dijalog sa mestom i materijalom, Radićev doprinos savremenoj arhitekturi je nadasve snažan, prepoznat i potvrđen – kako od strane kritike, tako i kroz nagrade poput RIBA International Fellowship, Nacionalne nagrade za arhitekturu Čilea, kao i učestvovanja na Venecijanskom bijenalu. Dokumentacija njegovog projekta Kuće za pesmu pravog ugla (Casa para el poema del ángulo recto) uvrštena je u deo stalne kolekcije Odeljenja za arhitekturu i dizajn Muzeja moderne umetnosti u Njujorku (Museum of Modern Art – MoMa).
Osim u Čileu, projekti su mu izvedeni u Japanu, Austriji, Ujedinjenom Kraljevstvu i Hrvatskoj. Radićevo poreklo sa ostrva Brača je tokom poslednjih godina pretočeno u nove profesionalne angažmane – od umetničke instalacije na Krku, do aktuelnog projekta malog hotela u Stipančiću, u neposrednoj blizini porodičnih korena.

Radić potvrđuje onu možda najdublju arhitektonsku istinu: da je prostor pre svega doživljaj, a arhitekta – onaj koji taj doživljaj zna da oslušne.
Globalni arhitektonski doprinos Smiljana Radića doživljava se kao nova paradigma avangarde, dok se on sam, kao osobeni i svestrani arhitekta–umetnik, svrstava među nezaobilazne ličnosti na svetskoj arhitektonskoj sceni. Zahvaljujući Andriji Rusanu i aktivnostima Kuće arhitekture Oris, Radiću je Hrvatska postala bliža, a njegovo arhitektonsko stvaralaštvo na ovom prostoru poznatije i cenjenije. Za dopisnog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU), pri Razredu za likovne umjetnosti, izabran je 2020. godine.
U razgovoru koji sledi, otvaramo pitanja o prirodi arhitektonskog stvaralaštva, vremenu potrebnom za projektovanje, ulozi klijenta, značenju materijala i mesta, i neizbežnoj fleksibilnosti – kako u profesiji, tako i u životu. Kroz jednostavne rečenice, bez velikih teza, Smiljan Radić potvrđuje onu možda najdublju arhitektonsku istinu: da je prostor pre svega doživljaj, a arhitekta – onaj koji taj doživljaj zna da oslušne.

Kontekst arhitekture u zavisnosti od ekonomije
[NA] Kada sam prvi put posetio Čile pre deset godina, iskoristio sam priliku da vidim neka od Vaših ostvarenja, te iako ih poznajem preko arhitektonskih portala i časopisa, ostavila su snažan utisak na mene. Možda najpre zbog jasnog stava – pozicije koju takva arhitektura ima prema kontekstu, vremenu, korisniku, tradiciji, tehnologiji, osećajima i doživljajima. Najpre, želeo bih da Vas pitam kako je to biti arhitekta u Čileu? U čemu su čileanski kontekst i širi južnoamerički prostor drugačiji od evropskog kada govorimo o arhitektonskoj praksi?
[SR] Budući da je moj rad trenutno više smešten u Evropu, ne bih mogao u potpunosti posvedočiti šta su sve izazovi arhitekata u Čileu, jer mi je lokalni kontekst pomalo izvan vidokruga. Nemam nikakvu vezu sa akademijom, odnosno školama arhitekture. Prilično sam izolovan u tom smislu. Od 2017. godine imamo fondaciju za arhitekturu, koja nas, poput Orisa, povezuje sa ljudima. U birou imamo i neke projekte koje završavamo ovde u Čileu.
Današnje prilike potvrđuju da kontekst arhitekture zavisi više od ekonomije nego od drugih stvari. Često se radi o različitim argumentima, tajmingu, i na kraju o tehnologiji koju možemo da primenimo. To ne znači da je gore nego u Evropi, već da je drugačiji način razumevanja problema. Nije realno upoređivati izgradnju jedne kuće ovde i u Evropi. Neki aspekti jesu slični, ali ne i ceo proces. Nije u pitanju samo konačan ishod, nego kako se odvija projektovanje, kakvi su uslovi izgradnje, kakav je klijent. Kontekst je zaista drugačiji.

U Evropi klijenti imaju veća očekivanja, posao se često odvija brže, dok ovde u Čileu mnogo toga ide sporije.
[SR] U Evropi klijenti imaju veća očekivanja, posao se često odvija brže, dok ovde mnogo toga ide sporije. Ono što se i na polju arhitekture desilo u Čileu nakon perioda diktature, odnosno po uspostavljanju demokratije, bilo je zaista impresivno, jer su svi želeli da stvaraju nešto novo. Sada je situacija, po mom mišljenju, nešto konzervativnija, mada se to može primetiti svuda u svetu. Posle devedesetih godina dosta toga ide sporije, a možda to zapravo i nije loše.
Klijenti ovde i u Evropi su vrlo različiti. Ako mogu da biram, više volim da gradim ovde, jer bolje poznajem kontekst. Projektantski proces je u Evropi kompleksniji, a kako ne mogu da potpišem projekat, uvek mi je potreban lokalni arhitekta sa kojim moram imati dobar odnos, jer na kraju on vodi projekat. Ovde sam prošle godine završio četiri kuće koje su započete pre četiri godine. U Čileu postoji veći problem sa izvođačima nego sa arhitektama. Tržište izvođača je glavno pitanje i ujedno problematika. Morate naći stvarno dobre saradnike da biste nešto izgradili.

Ovde imamo 35 škola arhitekture, na kojima se svake godine odškoluje 1.200 arhitekata, ali se ne oseća da gradovi zbog toga postaju bolji.
[NA] Arhitektonska kultura u Čileu, naročito u glavnom gradu Santijagu i još nekim razvijenijim gradovima, nosi izvesne specifičnosti. Refleksija modernog pokreta je ostavila važan trag u Čileu. Obrazovanje arhitekata postoji na više škola. Kako biste opisali arhitektonsku kulturu u Čileu? Da li je ona nosi nešto autentično? Šta su razlozi za njen uspon u poslednje dve decenije?
[SR] Mislim da je arhitektonska kultura ovde ipak siromašna. Prisutne su određene diskusije, ali one nisu o arhitekturi. One su o tome šta bi bilo kada bi postojao bolji arhitekta, ali se ne govori o pravim pitanjima arhitekture. Devedesetih godina su arhitekti bili istinski majstori i imali su učešća u mnogim zapaženim realizacijama. Taj prosek je ipak važan. Ovde imamo 35 škola arhitekture, na kojima se svake godine odškoluje 1.200 arhitekata, ali se ne oseća da gradovi zbog toga postaju bolji. Grad nisu pojedinačne zgrade, nego kompleksna struktura koja zahteva i adekvatne pristupe.
[NA] Kako pamtite svoje studije arhitekture na Katoličkom univerzitetu u Čileu? Koje arhitektonske teme ili svetske arhitekte su Vas posebno zanimale tokom studija?
[SR] Svoje studije pamtim po lošoj situaciji u zemlji i zbog toga sam bio jako tužan. Moja generacija je bila i vrlo politički angažovana. Nije se mnogo učilo, ali smo sa našim ljudima radili na razvijanju političkih ideja, i to je bilo zaista dobro. Ne sećam se mnogo onoga što smo tada učili. Pošto sam osetio posebnu prazninu iz istorije arhitekture, po završetku studija sam otišao u Veneciju, da se posvetim njenom izučavanju na Univerzitetskom institutu za arhitekturu (Istitutto Universitario di Architettura di Venezia).
Tada su svi moji prijatelji ostali ovde, jer je zbog rasta ekonomije, nakon demokratskih promena, nastupilo odlično vreme za gradnju. Za mene su studije bile značajne i po tome što je škola arhitekture u Santijagu bila u istom kampusu sa umetničkim smerovima. Uvek mi je bila važna veza sa umetnicima. Gotovo svi moji prijatelji su umetnici.

Mogu reći da sam veoma zadovoljan postignutim, imam 58 godina, puno iskustva i osećam da sam i dalje svež u načinu razumevanja problema.
[NA] Lično me posebno privlači osećaj mere i osećaj mesta u Vašoj arhitekturi. Ima nečeg asketskog i ontološkog u Vašem arhitektonskom pristupu – odmeren je i dovoljan. Kako biste objasnili svoj arhitektonski credo?
[SR] Ja u stvari i nemam credo. Projekti se razvijaju od slučaja do slučaja, tako da nemam nekakav pravac koji bi mi bio univerzalna vodilja. Moj problem je kako da idem napred bez ikakvih predrasuda, a da u isto vreme imam predrasude o mnogim stvarima. Mogu reći da sam veoma zadovoljan postignutim, imam 58 godina, puno iskustva i osećam da sam i dalje svež u načinu razumevanja problema. Zbog toga razne arhitektonske probleme mogu da rešavam brzo. Ako mi je nešto u radu pre deset godina uzimalo dva meseca, sada su mi za to potrebna dva dana.
Takođe, sada mi je mnogo lakše da zauzmem stavove po mnogim pitanjima, i zbog toga se neke ideje stalno vraćaju. Za mene su studije u Veneciji bile izrazito važne, jer su mi dale pozadinu, i mnoge slike koje su vezane za taj period i dalje su prisutne u mojoj glavi. Ako moram da kažem da imam credo, moj credo su te slike. Kada me neko pita o današnjoj arhitekturi, obično kažem: „Moraš da putuješ, i putuješ, i putuješ.“ Za mene je to bilo važno, a u ovom vremenu je još važnije nego pre.
[NA] U jednom intervjuu sa Verom Grimer za časopis Oris pomenuli ste Alda Rosija, Karla Skarpu i još neke arhitekte iz sedamdesetih. Pretpostavljam da su imali uticaj na Vaš rad?
[SR] Da, to potiče još od studija i boravka u Veneciji. Skarpa ne toliko, ali Aldo Rosi i radikalna arhitektura između pedesetih i sedamdesetih, pa čak i početkom osamdesetih, zaista su mi važni u smislu mišljena o arhitekturi. Tu su i Lina Bo Bardi, kao i Gordon Mata-Klark (Matta-Clark). Volim Rosija jer je promišljao veliku arhitekturu i osmislio Teatar sveta (Teatro del Mondo). Otuda i moje simpatije prema simetriji.
U Fondaciji, ovde u susednoj prostoriji, imamo neke od Rosijevih skica i crteža, ali najvažnija stvar kod Alda Rosija koja je uticala na mene jeste njegova knjiga „Autobiografia scientifica“. To mi je bila najdraža knjiga dok sam bio u Veneciji i imala je na mene veći uticaj nego mnoge zgrade.


Ja ne istražujem, samo testiram ideje
[NA] Primećuje se da je forma u Vašem radu na neki način neodređena, jer dolazi iz procesa iskustva konkretnog zadatka. Materijali i atmosfera su glavni odraz arhitektonskog koncepta. Šta za Vas znači istraživanje u arhitekturi i kako izgleda proces projektovanja? Od čega polazite?
[SR] Po mom mišljenju, u arhitekturi pre svega postoji testiranje ideja, ali to nije istraživanje. Istraživanja se mogu raditi na temama kao što su tehnologije, održivost i slično, ali na kraju, arhitekte u praksi u stvari stalno testiraju ideje. Konstant Nivenheis (Constant Nieuwenhuys) je deset i više godina radio na konceptu i projektu anti-kapitalističkog grada Novi Vavilon (New Babylon). Ne može se reći da je on istraživao nešto, samo je testirao ideju. Ideja raste i menja se. U tome je lepota procesa. Arhitekte uvek žele da objasne svoj rad kroz istraživanje. Ja ne istražujem, samo testiram ideje. Arhitekte obično govore o istraživanju kada imaju samo jedan oblik kojim žele da reše sve probleme. To nije loše, ali nije moj pristup.
Nisam dovoljno pametan da imam novu ideju svake dve nedelje, a osim toga, to i dosta umara. Meni treba vremena.
[NA] Jednom ste rekli da radite sporo. Da Vam treba šest ili osam meseci da napravite nešto sa čim ste zadovoljni. Da li je nedostatak vremena prepreka za kvalitet arhitekture danas? Čini se da su teme kao što su održivost i otpornost uvedene baš zbog nedostatka vremena u projektovanju. Koliko je važno da arhitekta ima dovoljno vremena za projekat?
[SR] Veoma je važno imati vreme za sve. Neki arhitektonski biroi mogu da proizvodu mnoga toga za kratko vreme, ali za to morate imati tim koji je sposoban da tako radi. To je svojevrsna mašina koja mora biti pripremljena za takve stvari. Kultura arhitektonskih konkursa je stalna adrenalinska žurba. To nije način da se pronađe jedno rešenje, već da se razume niz rešenja koja vam mogu dati dobar način za testiranje nekih ideja. A to možete postići ako imate takav biro, ali ja to ne mogu.
Nisam dovoljno pametan da imam novu ideju svake dve nedelje, a osim toga, to i dosta umara. Meni treba vremena. Mogu da priznam da mnogi biroi ne rade tako. Oni proizvode i proizvode dosta dobrih stvari.

Što je konstrukcija jeftinija, to je pritisak u projektovanju veći
[NA] Radili ste projekte za nekoliko porodičnih kuća na različitim lokacijama u Čileu. Šta za Vas znači tema porodične kuće i kako usklađujete potrebe korisnika sa svojim iskustvom u projektu?
[SR] U arhitekturi porodičnih kuća funkcionalni rasporedi su uglavnom veoma slični. Nema tu nekih većih dilema. Postoje prosto šeme koje funkcionišu, ali to nije ni toliko važno, na kraju se sve svodi na materijalnost. Trenutno su mi projekti kuća već malo i dosadili. Volim proces građenja i način razumevanja problema, ali se tu ne radi o tome kako da rešim zahteve/problem klijenta, to se podrazumeva. Ako se to ne postigne, klijent neće ići u realizaciju. To nije kraj, to je početak, a na početku se to mora uraditi brzo; nakon toga postoji mnogo stvari koje se mogu testirati tokom procesa. U tome je lepota uloge arhitekte.
Obično, kada konstrukcija mora biti jeftina, veći je pritisak u projektovanju. U tom slučaju arhitektura bude suvoparnija. Česta je situacija u Evropi da se zapravo prave dve zgrade odvojene izolacijom – jedna spolja, jedna unutra. Nama je to ovde potpuno suludo. Klijent je neko ko zauzima scenu, a arhitekta manje-više programira kretanje, takoreći režira. I to je sve što se tiče rasporeda/organizacije. Posle toga dolaze druge stvari koje su često važnije.
Čileanski Muzej prekolumbijske umetnosti je smešten u zgradi koja je deo nacionalne baštine i zbog toga smo proširenje radili pod zemljom.
[NA] Čileanski Muzej prekolumbijske umetnosti ovde u Santijagu primer je uspešne rekonstrukcije, kao načina razumevanja odnosa starog i novog. Obišao sam ga prvi put 2014. godine, ubrzo po otvaranju. Postoji nešto autentično u odnosu između izložbenog prostora i muzejskih eksponata. Kako biste ukratko opisali rad na tom projektu? Kako ste pristupili zadatku rekonstrukcije i proširenja postojeće istorijske zgrade?
[SR] Muzej je smešten u zgradi koja je deo nacionalne baštine i zbog toga smo proširenje radili pod zemljom. Kako je podzemlje slobodno i nevidljivo, nikoga nije briga za taj sloj. Zato smo bili mnogo slobodniji. Problem je bio kako da se ide gore-dole. Bilo mi je važno da postoji prostorija koja deluje veoma velika, a da se ne zna gde se zapravo nalazi. Druga važna stvar je bila kako uhvatiti što više vazduha. Mnogo sam razmišljao o tome kako da se sa istim budžetom dobije više prostora i više vazduha/svetla. Želeo sam da takvu instituciju oslobodim skučenosti.
Ako obiđete zgrade u Čileu, većina njih je mala. Problem je bio kako pod zemljom formirati tako veliki prostor. Pokazalo se da je ideja pećine bila dovoljno jasna i funkcionalna opcija, jer je zbog čuvanja keramike i tekstila potrebno imati tamu unutra. U Čileu inače bude dosta poteškoća sa konzervatorskim službama, ali u ovom slučaju toga nije bilo, pošto je zgrada već bila restaurirana osamdesetih godina kada su bili uvedeni pojedini betonski segmenti konstrukcije.


Ako odete kod njih i kažete: „Hoću ovde da stavim krov“, oni će reći: „Kakav krov? Napravite nešto umetnički. Nešto u kolonijalnom stilu.“
[NA] Natkrivanje atrijuma pneumatičnom opnom je zaista praktično i efektno rešenje.
[SR] Bila je to još jedna strategija kako da se iskomunicira sa lokalnom vlašću. Ako odete kod njih i kažete: „Hoću ovde da stavim krov“, oni će reći: „Kakav krov? Napravite nešto umetnički. Nešto u kolonijalnom stilu.“
Mi smo onda rekli: „Ne, hajde da pustimo vazduh, neka to bude samo balon. Možete ga skinuti kad god hoćete i neće biti štete po zgradu.“ Zvuči veoma jednostavno, ali tehnologija nije jednostavna. Doneli smo je iz Nemačke, gde su urađeni i proračuni.
Balon je napravio jedan stručnjak iz Kolumbije. To je bio tehnički najkompleksniji deo. Ali, sve je to zato što sam želeo da preskočim propise. Moglo bi se, na primer, reći: „Ovaj čovek radi sa membranama, i to je istraživanje o membranama.“ Ali to nije istraživanje o membranama. To je pronalaženje rešenja da se zaobiđe krutost lokalne uprave.

Ne biraju vas za Serpentine zato što ste najbolji arhitekta na svetu u tom trenutku. Biraju vas zato što žele da pričaju o arhitekturi kroz vašu arhitekturu.
[NA] Vaš paviljon za Serpentine galeriju u Londonu iz 2014. godine veoma je zapažen i ocenjen kao „najneobičnija struktura koju je Kensington Gardens do tada video”. Kasnije je premešten na novu lokaciju. Paviljoni su često odlična arhitektonska vežba. U Vašem rešenju razvijali ste temu paviljona kao celovitog prostora kroz njegovu formu i materijalizaciju. Otkriva se kroz doživljaj prostora. Šta Vama lično znači taj projekat?
[SR] Taj projekat mi je jako važan, jer je u vezi sa evropskim načinom razumevanja stvari. Radi se o javnoj, veoma važnoj, umetničkoj galeriji u sred Londona, čiji su kustosi više povezani sa umetnošću nego sa arhitekturom. Paviljon je neka vrsta događaja koji povezuje umetnost i arhitekturu na tom mestu. Ne biraju vas zato što ste najbolji arhitekta na svetu u tom trenutku. Biraju vas zato što žele da pričaju o arhitekturi kroz vašu arhitekturu. Na početku projekta to niko ne razume, shvati se tek na kraju.
Hans Ulrih (Ulrich), a posebno Džulija Pejton (Julia Peyton-Jones), podstiču vas da razmišljate o arhitekturi i o svom radu. Oni su pravi kustosi. Vi predstavite neki projekat, a oni kažu: „Ne, ne. Hajde neki drugi.“ Guraju vas da pronađete način za koji misle da je najbolji da se u tom trenutku govori o arhitekturi u svetu. Veoma su svesni uticaja na arhitekturu. Veoma su svesni Londona. Nije stvar samo u tome da se izgradi paviljon. Paviljon je početak. Problem je kakav stav izneti o arhitekturi i umetnosti u posebnom trenutku.
Državljanstvo imam, ali hrvatski ne znam
[NA] Trenutno radite na jednom projektu u Hrvatskoj. Šta možete reći o tom projektu? Zbog svog porekla, kako doživljavate rad u Hrvatskoj?
[SR] Moj prvi rad u Hrvatskoj bila je jedna instalaciju u živopisnom predelu iznad Baške na Krku koju sam radio sa suprugom, vajarkom, Marselom Koreom (Marcela Correa). Bilo je to zaista jedno lepo iskustvo. Za novi projekat na Braču imam prvi put privatnog klijenta u Hrvatskoj. Mislim da je to velika prilika. U pitanju je mali hotel, kapaciteta 25 soba, u mestu Stipančić, nadomak Bola i čuvene plaže. Tu u blizini je i stari dominikanski manastir. Lokacija je na dvadesetak minuta od mesta odakle je moj deda 1919. godine otišao u Čile. Mesto je neverovatno, apsolutno predivno. Uskoro završavam koncept, pa ćemo videti kako će sve dalje da se odvija. U Hrvatskoj kažu da sam hrvatski arhitekta. Nedavno je u jednim novinama objavljen članak „Hrvatski arhitekti u svijetu“, među kojima sam i ja. Državljanstvo imam, ali hrvatski ne znam. (smešak)
[NA] Kako vidite budućnost arhitekture?
[SR] Mislim da to niko ne zna. Budućnost svakako nije stabilna. Arhitekti bi trebalo da budu dosta fleksibilni da bi opstali. To jeste izazov da se stvari rade drugačije. U nekim godinama možeš biti jako fleksibilan, u drugim i ne baš. Ja sam upravo na sredini. Mislim da trenutno nije dobro vreme za gradnju, ali je dobro vreme za razmišljanje o arhitekturi. Akademija sada ima važniju ulogu kada je reč o idejama u arhitekturi. Dakle, ovo je vreme kada je zaista neophodno biti prilagodljiv.
[NA] Šta biste poručili mladim arhitektama na početku karijere, bilo ovde u Čileu, ili u Evropi, Srbiji, Hrvatskoj…?
[SR] Da budu fleksibilni i da putuju, i putuju. Putovanje – da zaista upoznaš – nije nešto vizuelno, već se tiče mnogih čulnih doživljaja – mirisa, boja, zvukova gradova… Tiče se i prljavštine i čistoće, uređenosti i haosa. Tiče se materijalnosti i osećaja. To je ipak najvažniji deo arhitekture. To je početak za arhitektu. Bez toga se teško može baratati sa idejama. Kada nema ideja zgrade su pomalo lažne i to se oseti. Ja to osetim kada vidim nešto što dolazi samo sa papira, a ne iz stvarnosti.

fenomen zvani Smiljan, sjajan intervju sa genijalnim inženjerom i umetnikom
bravo za intervju,
jedan od najboljih postova u proteklim godinama
Tako je. Mladi arhitekti i nemaju dodira sa stvarnošću a mnogi su pretenciozni i hoće da budu visoki umetnik zvezda arhitekta sa skupim i unikatnim rešenjima, gadljivi su na jeftina i prozaična rešenja.