Hotel odavno više nije samo soba: Šta danas traže gosti – i arhitekte – a kako dobijaju i više od toga?
Otkrijte kako su moderni hoteli evoluirali od tradicionalnih smeštaja do inovativnih i održivih prostora koji nude personalizovana iskustva.
Nekada su hoteli bili simbol statusa i luksuza. Mesta gde se dolazilo da se „odseda“, a ne samo „prespava“. Mesta sa pet jela u meniju, četiri zvezdice na fasadi i tri muzičara u lobiju. Danas, međutim, hoteli su – sve i svašta. Neki su coworking prostori sa tušem. Neki su lifestyle statementi sa pogledom. A neki su, verovali ili ne, i dalje mesta za spavanje. I sve to je u redu – jer svet se menja, pa tako i arhitektura hotela mora da prati tu tranziciju i da ponuda bude što šira i zadovolji svačiji ukus i potrebe.
Pročitajte još na Gradnja.rs:
Od grandioznih hotela do kapsule: Promena paradigme
U 19. veku, grandiozni hoteli poput Hotel de Paris u Monte Karlu ili The Ritz u Londonu projektovani su kao palate – sa stubovima, kristalnim lusterima i crvenim tepihom koji se prostire duž ambicija srednje klase.
Bogataši su obično odsedali u luksuznim hotelima koji su bili ili na glavnim trgovima ili tik pored železničkih stanica, kao što je Esplanada u Zagrebu, Bristol u Beogradu ili Schweizerhof u Cirihu. Kasnije, brojni bogataši doslovno su živeli u hotelima, jer im je jednako luksuzno, a jeftinije nego da plaćaju osoblje svojih vila.
U 20. veku dobijamo funkcionalne betonske monolite sa hiljadama soba, od Las Vegasa do Sočija. Dolazi masovni turizam i gradovi poput Benidorma niču širom sveta, puni nebodera koji su hoteli spremni za smeštaj desetina hiljada ljudi željnih sunca i slane vode.
Sovjeti zaključuju da čovek bolje radi kad se vrati sa mora ili skijanja, i teraju ljude na „morske” i „snežne” odmore, da ne bi svoje slobodno vreme koristili radeći po kući i po poljima – nastaju ogromni socijalistički kompleksi, od Krima i Sunčevog Brega do Budve.
Portal Gradnja organizuje 23. oktobra konferenciju BuildUp 2025 na temu hotela i ugostiteljstva, a ukoliko vas ova tema interesuje, Early Bird ulaznice možete kupiti već sada na www.buildup.rs.

Hotel kao omaž destinaciji
Nacisti su napravili najekstremniji iskorak u ovom smislu, sa svojim ogromnim i uniformnim rizortom na Baltiku pod imenom Prora, građenim između 1936. i 1939. godine kao odmaralište u okviru projekta Snaga kroz radost (Kraft durch Freude ili KdF). Sastojalo se od osam identičnih zgrada i bilo je dužine 4,5 km, paralelno s plažom, sada sa „preživelim” objektima koji se prostiru na 3 kilometra.
Japanci su prvi smislili kapsule za spavanje, pa je pre dvadesetak godina bend The Killers zadivljeno ubacio jedan ovakav hotel sa kapsulama u svoj spot „Read My Mind” sniman u Tokiju, a danas takvih hotela (i hostela) ima u skoro svakom gradu. I na mnogim aerodromima.
A u 21. veku? Dobijamo – personalizaciju. Intimu. Lokalni duh. I, naravno, „instagramičan“ enterijer. Danas je duša mesta (eng. sense of place) ključna reč u hotelijerstvu. Hotel više ne sme da izgleda kao generički Hilton iz PowerPointa, već kao omaž destinaciji.
Bilo da je u pitanju boho-chic hotel u Tulumu s ukrasima od palminog lišća ili minimalistički hotel u Oslu sa hrastovinom i toplim svetlom, svaki prostor mora da „priča priču“. Gosti više ne žele copy-paste enterijere, već iskustvo, atmosferu i lokalni šmek. I logično, sve je više butik-hotela.

Lobi je nova agora, a soba novi studio i… švajcarski nož
Lobi više nije samo mesto za check-in i eventualno jutarnju kafu uz CNN i nedodirljivog recepcionera u odelu sa zlatnim bedžom. U savremenim hotelima, to je prostor koji se ponaša kao gradski trg u mikro formatu. Tu se sastaje, pregovara, piše mejl, drži Zoom sastanak, pije prirodna limunada sa mentom ili neonski koktel od lavande, a ponekad se i prespava, uz jastuk iz kafeterije i dozvolu (ili ne) noćnog portira.
Savremeni lobby je multifunkcionalni, hibridni prostor koji objedinjuje coworking zonu, kafić, lounge, biblioteku i umetničku galeriju. On mora biti „fluidan“ – dakle, bez jasnih granica, ali sa jasnom atmosferom. Mora biti i prijatan za rad na laptopu i dovoljno šik za afterwork vino.
“Living lobbies” su koncept koji je patentirao brend CitizenM – njihov lobi je bez recepcije, check-in se obavlja na samouslužnim terminalima, a ceo prostor konceptualno više podseća na dnevni boravak umetničkog kolektiva nego na tradicionalni hotel
Arhitekte sve češće koriste toplu rasvetu, prirodne materijale, modularan nameštaj i mobilne pregrade, kako bi prostor mogao da se prilagodi broju ljudi i vremenu dana. Primer? The Hoxton lanci hotela širom Evrope, uključujući Pariz, Amsterdam i Brisel, poznati su po lobijima koji funkcionišu kao dnevni boravak za ceo grad – nisu rezervisani samo za goste, već otvoreni za lokalce. Isto važi za Ace Hotel u Londonu ili Sidneju i Public Hotel u Njujorku, gde lobby izgleda kao miks između Soho House kluba, berlinske čitaonice i beogradskog KC Grada.
Još jedan fenomen su tzv. “living lobbies” – koncept koji je patentirao brend CitizenM. Njihov lobi je bez recepcije – check-in se obavlja na samouslužnim terminalima, a ceo prostor je prepun umetničkih dela, stalaža s knjigama i zajedničkih stolova. Konceptualno, to više podseća na dnevni boravak umetničkog kolektiva nego na tradicionalni hotel. I da, lobi danas mora biti instagramičan. Jer ako nemaš sliku iz lobija sa biljkom od tri metra, vintage lusterom i matcha lateom u ruci – da li si uopšte bio tamo?

Soba mora da bude spavaonica, radna stanica, joga studio, mini wellness i bioskop, sve u jednom. I to često na 18 do 22 kvadrata.
A što se tiče soba – one su prošle sličnu transformaciju. Nekada prostor za spavanje, sada se pretvaraju u multifunkcionalne kapsule za život. Soba mora da bude spavaonica, radna stanica, joga studio, mini wellness i bioskop, sve u jednom. I to često na 18 do 22 kvadrata.
U hotelima kao što je već pomenuti Zoku Amsterdam, sobe su projektovane kao „lofts for living“ – sa radnim stolom, mini kuhinjom, skrivenim krevetom koji se uvlači u zid i prostorom za digitalne nomade koji tamo provode i po nekoliko meseci.
Hotel Schani u Beču koristi sličan princip: sobe imaju modularan nameštaj koji se preklapa, transformiše i optimizuje prostor za dan/noć režime. Sobe više ne moraju imati klasične ormare – umesto toga, tu je „open wardrobe“ koncept sa nekoliko stilizovanih čiviluka i malom klupom. Umesto pisaćeg stola – multifunkcionalna površina koja može biti sto za doručak, laptop, večeru ili šminku.
A u hotelima poput The Student Hotel (sada poznat kao The Social Hub) soba mora da odgovara i studentu i putniku, i poslovnjaku i influenseru. I što je najvažnije – sve mora biti pametno. Osvetljenje, zavese, temperatura i TV upravljaju se putem aplikacije. Zvučna izolacija je imperativ, jer niko više ne želi da sluša susedov poziv sa Wall Streeta dok pokušava da radi meditaciju.
Savremeni hotel je, dakle, mesto koje više liči na inteligentni sklop funkcija i atmosfere, nego na tradicionalni raspored „krevet-levo, TV-desno“. On mora da prati životni stil savremenog gosta – koji je pomalo nomad, pomalo preduzetnik, pomalo hedonista. A sve to, idealno, treba da stane u jednu sobu. Ili makar jedan lobi.

Zeleni dizajn: Između biofilije, lokalizma i veštačke inteligencije
Savremeni hoteli više ne mogu da ignorišu ekološku svest svojih gostiju – pogotovo milenijalaca i pripadnika Generacije Z, za koje je održivost ne samo poželjna, već očekivana. Biofilni dizajn, odnosno unošenje prirodnih elemenata u enterijer, postao je neizostavan deo savremene arhitekture. To nisu više samo biljke u saksiji u uglu lobija – govorimo o čitavim zelenim zidovima, visećim vrtovima sa plafona, sobama koje se otvaraju prema privatnim dvorištima sa fontanama i prirodnim svetlom koje dolazi kroz velika stakla s niskom emisijom.
Materijali poput bambusa, plute, recikliranog drveta i kamena iz lokalnih kamenoloma sada su standard u enterijerima i eksterijerima. Hoteli poput 1 Hotel Brooklyn Bridge u Njujorku koriste isključivo lokalne, reciklirane ili obnovljive materijale – od drvenih zidnih obloga izrađenih od starih štala sa severoistoka SAD, do nameštaja izrađenog od upotrebljene građe. Čak i betonske površine često uključuju reciklirane agregate i dodatke sa smanjenim emisijama CO₂.
U Švedskoj, Treehotel nudi gostima boravak u futurističkim kabinama među krošnjama drveća, pri čemu svaka jedinica ima minimalni uticaj na okolinu i koristi solarnu energiju. U Japanu, hotel Hoshinoya Fuji kombinuje lokalno drvo, minimalistički dizajn i impresivnu prirodu u okruženju planine Fudži, stvarajući simbiozu između arhitekture i pejzaža.
Održivost se ne odnosi samo na materijale – već i na energetski i operativni dizajn. Hoteli sve više koriste lokalnu radnu snagu i dobavljače, ne samo da bi podržali lokalnu zajednicu, već i da bi smanjili ugljenični otisak povezan sa transportom i logistikom. A gostima se nudi mogućnost da opt-in ili opt-out opcije za čišćenje sobe – što dodatno štedi vodu, deterdžente i energiju.


Hotel Zoku u Amsterdamu koristi modularni sistem soba koje se transformišu u radne, dnevne ili spavaće zone, zavisno od potreba gosta.
Pametna tehnologija je još jedan stub održivosti. Sistem za automatsko gašenje svetla i klimatizacije kada gost izađe iz sobe postaje standard – a sve to povezano sa mobilnim aplikacijama koje omogućavaju individualnu kontrolu svetla, temperature, pa čak i raspoloženja (npr. „relax mode“ ili „focus mode“ svetlosne šeme). Hotel Zoku u Amsterdamu koristi modularni sistem soba koje se transformišu u radne, dnevne ili spavaće zone, zavisno od potreba gosta, čime se racionalizuje prostor i energija.
A tu je i veštačka inteligencija – koja više nije puka naučna fantastika. AI concierge sistemi, kao što ih koristi hotel YOTEL u Singapuru ili Hotel EMC2 u Čikagu, pamte vaše preferencije, predlažu aktivnosti na osnovu vašeg ponašanja i šalju personalizovane preporuke. Sistem „uči“ vaše navike, pa će vam sutra već biti spreman omiljeni napitak – i to bez pitanja.
U najnovijim projektima, kao što je Six Senses Svart u Norveškoj, hotel je projektovan da bude energetski pozitivan – proizvodi više energije nego što troši, koristeći solarnu energiju, geotermalno grejanje i inteligentne sisteme upravljanja. I to sve na ivici Arktičkog kruga.
Dakle, održivi hotel više nije „zeleni dodatak“ za marketing, već suštinski deo arhitektonskog koncepta. A gost koji ulazi u takav prostor, sve češće ulazi sa očekivanjem da se ponaša odgovorno – jer luksuz bez savesti više nije luksuz, već relikt prošlosti.
Redefinisani luksuz: Tišina kao nova vrednost, prostor i lokalno iskustvo
Luksuz više nije mermer iz Italije i zlato iz Dubaija, niti svila iz Milana koja se prebacuje preko kreveta samo za Instagram story. Današnji luksuz je – tišina. Privatnost. Minimalizam bez siromaštva. Doručak iz lokalne pekare – kroasan koji miriše na detinjstvo, poslužen na terasi s pogledom koji nije zamagljen selfijima i stotinama turista s „GoPro“ štapovima.
Luksuz je soba sa tišinom od 40 decibela, kroz čiji se prozor ne čuje buka saobraćaja, nego eventualno vetar i ptica. To je dušek od prirodnog lateksa ili vune sa planinskih pašnjaka, a ne masovna memorijska pena iz fabrike u Šendženu. To je posteljina od neprerađenog pamuka, zavese od lanenog platna i prostor bez logotipa, reklama i vizuelnog stresa.
U tom duhu, boutique hoteli i experience-driven smeštaji sada zamenjuju nekadašnje ulančane gigante koji su izgledali isto u Berlinu, Bangkoku i Beogradu. Gost više ne traži identične sobe i predvidiv meni – on traži osećaj mesta (sense of place), lokalnu atmosferu i arhitekturu koja ne vrišti, već šapuće.

U Maroku, Berber Lodge koristi sirove materijale i lokalne zanatlijske tehnike kako bi stvorio osećaj doma, a ne izloga.
Na primer, Amangiri u američkoj Juti je luksuz definisan minimalističkom arhitekturom koja se stapa s pustinjskim pejzažom. Hotel ne dominira prostorom – on mu se “klanja”. U Maroku, Berber Lodge koristi sirove materijale i lokalne zanatlijske tehnike kako bi stvorio osećaj doma, a ne izloga. U Japanu, Ryokan-style hoteli nude luksuz tišine, ceremonije čaja i tatamija – iskustvo koje ne možeš kupiti kreditnom karticom, već samo pažnjom.
Hoteli više ne žele da se izdižu, već da se uklope. Da budu deo urbanog tkiva, autentični produžetak grada ili prirodnog ambijenta. Ne žele da budu spektakl – žele da budu sklad. U Portugalu, Casa do Rio je vinarija pretvorena u minimalistički hotel koji lebdi nad vinogradima – sa svega nekoliko soba, organskom kuhinjom i pogledom na reku Douro.
U Hrvatskoj, Vila Nai 3.3 na Dugom otoku koristi prirodne materijale i lokalne ukuse, bez pompe, ali sa dušom. Savremeni luksuz više se ne meri brojem kvadrata, nego brojem minuta mira. Ne meri se vrstom vina, nego vrstom osećaja koji ostaje. Arhitekti i hotelijeri to sve više razumeju – i zato pravi luksuz više ne svetli. On diše. Tiho, kao soba bez televizora, ali s pogledom na horizont.
Epilog: Hotel kao mikrokosmos vremena
Novi hoteli su refleksija vremena u kom živimo: fluidnog, povezanog, ekološki svesnog i pomalo narcisoidnog. Arhitektura hotela više nije statični okvir za odmor, već dinamičan prostor za život – bilo da ste tu tri noći ili tri meseca.
A možda, samo možda, jednog dana svi budemo živeli u hotelima. Ako već radimo iz hotela, naručujemo iz hotelskog menija, a zahvaljujući modularnim rešenjima i pametnim sistemima – nemamo više razloga da razlikujemo život od boravka. Jer, u eri Airbnba, coworkinga i nomadizma – hotel je nova kuća. Sa sobaricom. A tu se arhitektima otvaraju novi, maštovitiji horizonti oslobođeni stega “štancanja”.

BuildUp 2025: Konferencija o hotelima
Kako izgleda savremeni hotel – od ideje do realizacije? O tome ćemo govoriti 23. oktobra na konferenciji BuildUp 2025: Horekatura – arhitektura ugostiteljstva, koja će se održati u hotelu Crowne Plaza i okupiti arhitekte, investitore, hotelijere i stručnjake iz građevinske industrije. Tema narednog izdanja BuildUpa posvećena je hotelima – kao tipologiji prostora, investicionom potencijalu i arhitektonskom izazovu.
Ulaznice za konferenciju BuildUp 2025 po promotivnoj ceni već su u prodaji a možete ih kupiti na www.buildup.rs.

Odličan esej za nas laike da se uputimo u različite pristupe hotelu. U zadnje vreme razmišljam da su „treći prostori“ i najbitniji, i u njima sam proveo najbitnije i najlepše delove života, fakultetska čitaonica, hotelski lobi, parkovi, trgovi itd.
Sad sam mišljenja da privatne stanove i ne treba puno lickati, samo funkcionalno a da javni i „treći“ prostori trebaju da budu arhitektonski genijalni i – eto kvaliteta života.
Odlično napisano, zanimljiva analiza sa dosta korisnih informacija.