Vidikovac u Hrvatskoj inspirisan izgubljenom osmatračnicom osvojio međunarodni konkurs
Umesto da dominira pejzažom, Strobilus nastavlja priču mesta i pokazuje da je put do pogleda podjednako važan kao i panorama na vrhu.
Među gotovo 200 radova iz 25 zemalja, međunarodni žiri izabrao je projekat Strobilus zagrebačkog studija SODAA kao pobedničko rešenje konkursa Observation Tower koji je organizovao Archibest Competitions. Umesto spektakularne forme, autori su ponudili promišljen odgovor koji se oslanja na mesto, konstrukciju i iskustvo uspona.
Tema konkursa nije bila samo projektovanje tornja za posmatranje, već promišljanje vidikovca kao prostornog iskustva u kojem je sam uspon podjednako važan kao i pogled sa vrha. Na taj zadatak arhitekte iz SODAA-e odgovorile su projektom smeštenim na izletištu Vinica iznad Duge Rese, mestu kod Karlovca koje već ima dugu planinarsku tradiciju, uređene staze i istoriju boravka u prirodi.
Pročitajte još na Gradnja.rs:

Nastavak postojećeg iskustva, a ne njegov početak
Strobilus ne nastaje na praznom mestu i ne pokušava prirodi dodati proizvoljan objekat.
“Polazi od toga da vrh već živi, da već ima memoriju i naviku boravka, te da arhitektura tamo treba biti nastavak postojećeg iskustva, a ne njegov početak“, objašnjavaju iz studija SODAA.
Posebna vrednost projekta leži u načinu na koji tretira memoriju mesta.
“Na vrhu Vinice nekad je stajala drvena osmatračnica u formi krnje piramide, koja je označavala vrh i bila razlog uspona. Upravo takvi piramidalni vidikovci dugo su bili deo planinarske kulture i prepoznatljiv znak vrhova.” – kažu iz studija čiji je osnivač arhitekta Vedran Jukić.

Reinterpretacija uloge izgubljenog objekta
„Strobilus zato ne pokušava da rekonstruiše izgubljeni objekt kao repliku, nego reinterpretira njegovu ulogu: vraća vrhu znak, ali kroz savremen jezik konstrukcije, materijala i korišćenja. Projekat nije nostalgični gest, nego pokušaj da se izgubljeni arhetip prevede u današnji prostorni i društveni kontekst“, navode zagrebačke arhitekte.
Istovremeno, dodaju, Strobilus crpi svoju logiku iz nekoliko tipova boravka u prirodi: iz osmatračnice, iz bivaka kao minimalne arhitekture skloništa, ali i iz šire kulture samogradnje planinarskih objekata — „malih skloništa, mostova, klupa i domova koji su nastajali racionalno, popravljali se kroz vreme i ostajali u upotrebi upravo zato što su bili jednostavni, jasni i nužni“.
Projekat nije nostalgični gest, nego pokušaj da se izgubljeni arhetip prevede u današnji prostorni i društveni kontekst.

Planinarska mikroinfrastruktura boravka
U tom smislu, ističu utori, ovaj projekat ne deluje kao autonomni objekat, nego kao nastavak jedne postojeće graditeljske logike planine. „To je arhitektura malih površina, ali velikih ambicija: arhitektura koja ne troši sredstva na gest, nego ih ulaže u boravak, trajanje i upotrebljivost“, kažu iz SODAA-e.
Zato, kako napominju, Strobilus nije zamišljen samo kao toranj s kojeg se posmatra pejzaž, nego kao planinarska mikroinfrastruktura boravka. „Niz prostora omogućuje dolazak, predah, rad u prirodi, promatranje krajolika, uspon, kraći ili duži boravak, pa i noćenje“, navode arhitekte i dodaju:
„Vidikovac tako prestaje biti jednokratna tačka panorame i postaje produžetak boravka u prirodi. U tome je i njegova najveća projektantska ambicija — ne proizvesti novu sliku sa razglednica, nego vrhu dati razlog za zadržavanje“.

Uspon kao sastavni deo arhitekture
Projekat je uverljiv i na iskustvenom nivou. Pogled se ovde ne pojavljuje odjednom, kao trenutačna nagrada, nego “otvara postupno. Kroz drvenu opnu, kroz izmenu svetla i senke, kroz male platforme za zastajanje i osećaj odvajanja od tla, uspon postaje sastavni deo arhitekture.
„Panorama nije unapred data; ona se gradi kretanjem. Time Strobilus precizno odgovara jednom od središnjih motiva takmičenja: da vidikovac bude više od građevine, da postane prostorno iskustvo“ – kažu autori.

Strobilus precizno odgovara jednom od središnjih motiva takmičenja: da vidikovac bude više od građevine, da postane prostorno iskustvo.
Oblikovno, projekat je osmišljen tako da ne počiva na jednoj slici, nego na slojevitom čitanju. Dok iz daljine priziva arhetip osmatračnice i piramide, izbliza se čita kao vertikalni niz malih prostora za zadržavanje, a u svom najmekšem, gotovo podsvesnom nivou evocira i prirodne forme šume.
„Tu analogiju ne treba čitati doslovno ni dekorativno. Ona nije motiv, nego posledica: način na koji se slojevi drvene opne i zbijenost volumena smiruju u pejzažu i omogućuju da građevina istovremeno bude prisutna i nenametljiva“, objašnjavaju arhitekte.

Čelik i drveni omotač
U projektu Strobilus jednako je važna i konstruktivna logika. Čelično jezgro nosi vertikalnu komunikaciju, stabilnost i sigurnost, dok drveni omotač oblikuje atmosferu, filtrira svetlo i određuje taktilni karakter prostora.
Autori naglašavaju da važan sloj projekta, inače redak u tipologiji vidikovaca, jeste i inkluzivnost.
Projektanti su ponudili ono što je kod ovakvih građevina još uvek izuzetak: pogled nije rezervisan samo za one koji ga mogu dosegnuti pešice ili stepeništem, nego je, zahvaljujući liftu, zamišljen kao iskustvo dostupno različitim grupama korisnika. Time vidikovac mogu koristiti i osobe smanjene pokretljivosti, stariji posetioci i mala deca.
„Pogled se tako ne tretira kao privilegija, nego kao javno pravo. Upravo tu projekat dobija dodatnu društvenu vrednost: ne samo kao arhitektonska interpretacija jednog vrha, nego i kao promišljanje jednakosti pristupa iskustvu pejzaža“, kažu iz zagrebačkog studija.
Zahvaljujući liftu, vidikovac mogu koristiti i osobe smanjene pokretljivosti, stariji posetioci i mala deca.

Arhitektura ukorenjena u karakter mesta
Na kraju, najveća vrednost projekta Strobilus nije samo u tome što je osvojio međunarodni konkurs, već u tome što pokazuje kako savremena arhitektura može biti istovremeno nenametljiva, inkluzivna i duboko ukorenjena u karakter mesta. Umesto da dominira pejzažom, ona ga dopunjuje — upravo zato ovaj projekat ostavlja snažan utisak.
Grafički prilozi
3D vizuelizacija
Faktografija
Strobilus
Duga Resa, Hrvatska
SODAA
Vedran Jukić i Petra Knežević
Andrea Raos, Doni Šimunović i Ante Uglešić (statika)
SODAA










