Najnoviji projekat u Stokholmu kojeg su aktivisti uzeli na zub; Render: HMXW Arkitekter.
Kolumna

Arhitektonski ustanak: Otvorenom konfrontacijom protiv moderne arhitekture

Šire se viralno i imaju veliki doseg i uticaj, agilan je i njihov srpski ogranak, a mi vam otkrivamo na kojim sve aktivnostima počiva rad ove organizacije.

Da li vam se čini, pred američke izbore ove jeseni, i posle Pesme Evrovizije ovog proleća, da svet klizi, polako ali sigurno, u potpuno nerazumevanje veoma zavađenih tabora koji se nalaze na dva potpuno opozitna pola po pitanju toga kako bi budućnost trebala izgledati?

Da li se oko svakog pitanja, u eri društvenih mreža, kada svako mora da iskaže svoje ektremno mišljenje oko svega, bližimo situaciji „opšte zavađenosti“? Izgleda da se bližimo, i kada je reč o budućnosti arhitekture i dizajna (ne samog projektovanja) zgrada uopšte.

Pročitajte još na Gradnja.rs:

Arkitekturupproret ili – Šveđani predvode pokret

Već nekoliko decenija dominantni narativ u gradnji jeste modernizam i njegove izvedenice, kao što su internacionalni stil, uz povremene pojave “superstarova” kao što stu Frank Gehry, Zaha Hadid, Santiago Calatrava ili Norman Foster, da nabrojimo samo neke, čija se dela mogu prepoznati “vezanih očiju” i “iz svemira” (čak ne ni “iz aviona”).

Mnogo je “mastila proliveno” da se u raspravama shvati zašto tzv. laička javnost i stručna javnost imaju toliko oprečna mišljenja oko većine stvari. Pisali smo ranije o tome kako među najlepše ili najbolje zgrade u gradovima ili zemlji na bilo kom “online refrendumu” građani, pa i oni koji vole modernu umetnost u drugim sferama (muzika, poezija, film) nemaju razumevanja za zgrade građene posle Drugog svetskog rata i mahom ih loše ocenjuju i stavljaju na “dno lista”.

Duže vremena već postoje pokreti koji se zalažu, ne zbog pritiska “laičke javnosti” već iz ličnih uverenja arhitekata, da se treba preći na druge uzore, uglavnom naslanjajući se mnogo više na tradicije prošlosti, odnosno, u našem slučaju (slučaju našeg kontinenta), evropske prošlosti.

I tu se pojavljuje pokret “Arhitektonski ustanak” ili na švedskom Arkitekturupproret, koji je nastao, paradoksalno, ili možda i ne sasvim, baš u Skandinaviji, regiji sveta koja je jedan od pionirskih regiona najmodernijih ideja u arhitekturi. To je u biti švedska neprofitna organizacija i trust mozgova, koji se na svetskoj mapi pojavio u septembru 2016.

Glasanje za najružniju zgradu; Foto: Architectural Revolt

Bloomberg naziva ovu grupu „značajnom platformom i glasom u dizajnu izgrađenih okruženja“.

Ne samo da brani ideale klasične arhitekture, na način na koji smo o tome već pisali, i na način na koji to u SAD radi The Institute of Classical Architecture & Art (ICAA), već uzima otvoreno konfrontacijski odnos prema modernoj arhitekturi, nazivajući je u najblažu ruku “neupadljivom”, a ponekad i otvoreno ružnom.

Počeci sežu u 2014. godinu kada je Arhitektonski ustanak nastao kao digitalna grupa, a evoluirala je u asocijaciju arhitekata već dve godine kasnije. Da napomenemo da Bloomberg naziva grupu „značajnom platformom i glasom u dizajnu izgrađenih okruženja“.

Za šta se zalaže Ustanak?

Sa Arhitektonskim ustankom ste se ponajpre mogli upoznati preko društvenih mreža (imaju i Instagram nalog na srpskom, za srpski ogranak AU), gde su veoma agilni, i imajući u vidu prirodu samih mreža, šire se viralno i imaju veliki doseg i uticaj, te se o njima naveliko priča.

Arhitektonski ustanak se zalaže za čitav varijetet stvari. Jedna od njih je sasvim logična obnova starih gradskih jezgara putem replika (što u Srbiji ne ide tako lako, pisali smo o tome) i to na mestima gde su originalne zgrade srušene u ratovima

Setimo se samo savskog priobalja, Kosančićevog venca i sličnih delova Beograda, gde se čak 83 godine ne uspeva izgraditi replika Narodne biblioteke, već se ruševine temelja „čuvaju“ kao kakve rimske iskopine u Veroni ili Sremskoj Mitrovici, ili drvene barake odmah pored Austrijske ambasade… primera ima mnogo.

Takođe sa zalažu i za obnovu na mestima gde postoje veoma neadekvatno urađene zamenske zgrade koje nisu ni trebale da traju ovoliko dugo, i nemaju ama baš nikakvu vrednost, ali nikako da se situacija vrati u pređašnje stanje. Karađorđeva ulica pored Save je odličan primer toga.

Izvor: Facebook/Architectural Uprising – International

Ustanak ima svoja odeljenja sada već u velikom broju zemalja, a naročito je jak na severu Evrope, ali i kod nas.

Druga opcija je direktna zamena (sada već) starih modernih zgrada novima koje bi se po stilu uklopile u okruženje – primeri koji nam stižu iz Mađarske, Litvanije, Poljske ili Nemačke, gde se ovo veoma često primenjuje, kao deo „nacionalnog rivajvla“ su najčešći. Dakle, ovde nije reč o „izgradnji replike zgrade koja je ovde bila pre nove zgrade“ već o „presudi“ novoj zgradi da je „ružna“ i kompletno novom projektu koji se smatra „boljom interpolacijom“, manje bolnom za oko.

Treći vid gradnje je obnova starih i urušenih zdanja sasvim novim zdanjima koja spolja deluju isto, a od njih ostaje samo fasada, četvrti je vid gradnja sasvim novih „greenfield“ zgrada (na praznim placevima) u stilu koji se jednostavno, po mišljenju Arhitektonskog ustanka – bolje uklapa.

Ustanak ima svoja odeljenja sada već u velikom broju zemalja, a naročito je jak na severu Evrope, u Danskoj, Švedskoj, Norveškoj, Estoniji, Finskoj, Holandiji, Nemačkoj, SAD, ali i kod nas, u Srbiji i Crnoj Gori.

Projekat koji je nagrađen – Nygaardsplassen u Norveškoj (Mad Architects)

Otvoreno žigosanje „ideoloških neprijatelja“

Ovo je bio manje konfrontacijski deo njihovog rada, a sada sledi i onaj kojim oni otvoreno žigošu svoje „ideološke neprijatelje“. Naime, od 2016. i prerastanja u asocijaciju, AU dodeljuje „Nagradu Kasper Kalkon“, što mu dođe nešto kao „Zlatna malina“ naspram Oskara – nagrada za najgoreg glumca.

Ime je direktna poruga glavnoj nagradi Udruženja švedskih arhitekata, „Nagradi Kasper Selin“, a svake se godine članovi AU sastaju da daju nagradu najružnijoj i najlepšoj novoj zgradi u Švedskoj, na večeri zvanoj Turkey Gala, što je opet pandan Kasper Salin Gala, zvaničnoj večeri za nagrade Udruženja švedskih arhitekata.

Sama nagrada je inspirisana sličnom britanskom nagradom „Carbuncle Cup“ koja je ustanovljena 2006. nakon što je tadašnji Princ Čarls, a današnji Kralj Čarls III izgovorio čuvenu rečenicu da je modernistički dodatak Nacionalnoj galeriji u Londonu „kao čir na licu dragog prijatelja“. Pogađate, „carbuncle“ znači „čir“.

Prvi dobitnik je bila zgrada Segerstedthuset u Upsali u okviru Univerziteta Upsala, a ostale su sledile. I zaista, iako je „nagrada“ za Segerstedhuset možda prestroga, za neke od zgrada zaista ne možemo da utvrdimo sa sigurnošću šta je arhitekta želeo da kaže, ni kako da poveže korisnike (pa i prolaznike-građane) sa svojim delom.

Zgrada Segerstedthuset u švedskoj Upsali; Foto: Wikimedia (Jonas Pertoft)

Primeri su crkva u Geteborgu koja liči na hangar ili tržni centar i izložbeni prostor u Stokholmu koji izgleda kao totalitarni bunker.

Primeri su Frihamnskyrkan, crkva u Geteborgu, koja liči na hangar ili tržni centar (Nagrada Kasper Kalkon za 2023.) ili Liljevalchs+ (Stokholm, 2022), koji je izložbeni prostor ali izgleda kao totalitarni bunker.

Uvedena je i nagrada MAMINNA, koja se tiče svih nordijskih zemalja, takođe u dve kategorije, “ružno” i “lepo”. Pogrdne nagrade su dobili Munkov muzej u Oslu, ili Sjukhuset Keski-Suomen Sairaala Nova u mestu Jyväskylä.

Sa druge strane, afirmativne nagrade otišle su u ruke projektanata islandske zgrade Mjólkurbú Flóamanna u Selfosu (arhitektonski studio Batteríið), zatim Nygaardsplassen u Fredrikstadu u Norveškoj (arhitektonski studio Mad Architects), Scandic Hamburger Börs u Turkuu (arhitektonski studio Schauman Architects) itd.

Zgrada Liljevalchs+ ¬ izložbeni prostor koji izgleda kao bunker; Foto: Wikimedia (I99pema)

Fake view

Ne samo da žigošu nove zgrade koje zaista imaju problematičan odnos sa okolinom i građanima, nego idu i dalje: naime, skovali su izraz „fake view“ kojim opisuju nesrazmeru između rendera i projekta koji se prikaže i onoga što se može uraditi.

Često se desi da arhitekte predstave plan zgrade koji je doslovno nemoguće izvesti u praksi, i javnost se inicijalno oduševi, da bi izvedba bila razočaravajuća.

Godine 2021. nova zgrada opštine Vakšjo arhitektonskog studija White Arkitekter osvojila je nagradu za „najlažniji lažni pogled godine”, dok je pobednik 2022. godine bila konferencijska kuća Platinan u Geteborgu, koju je projektovao Erik Đudiče.

Platinan u Geteborgu, Švedska; Izvor: Facebook/Architectural Uprising – International

Kamo dalje, rođače?

Da citiramo jednu staru pesmu, kuda ćemo dalje? Da li smo došli u eru kada će zgrade biti predmet svađa? Da li će nove zgrade biti ili replike starijih stilova (čemu bi se laička javnost, po našim ispitivanjima, nesumnjivo obradovala) ili nove zgrade koje će zaista imati problematičnu estetiku, nivo interpolacije i identifikaciju građana sa njima? Ima li mesta za kompromis ili živimo u svetu u kome će dominantne struje biti ekstremi?

Mi bismo voleli više dijaloga i prirodan razvoj svega, pa i dizajna i arhitekture, ali pogledajte svoju prvu društvenu mrežu koju otvorite. I nećete biti optimisti.

Još od istog autora...

Postani deo Gradnja zajednice

Najnovije vesti s našeg portala svakog petka u vašem sandučetu.

Srodni tekstovi

6 komentara

  1. miki

    izuzetan tekst, svaka čast! smatram da isto treba i kod nas da se desi, da se organizuju inženjeri , pametni šveđani i uopšteno skandinavci profit i diletantizam je jako uzeo maha u ime nekakvog nepostojećeg modernizma i futura, čitaj odnosno gledaj suštinski trash! šta beše rekao ono frenk o geri o savremenoj arhitekturi??

    1. Žikica Milošević

      Znate staru šalu da arhitekti i frizeru ne smete davati savršenu slobodu jer vi ćete posle živeti s njegovim rešenjem svaki dan, a on će samo imati možda fotografiju u albumu 🙂 Definitivno je Geri zanimljiv arhitekta, ali jasno je da ima puno bezličnosti danas i to i jeste tema za „ustanike“

  2. Ana

    Istina je verovatno negde između. Ima katastrofalnih izvedbi, potpuno se slažem sa nerealnim 3D vizuelizacijama, a ti projekti nekad ispadnu loši zbog inicijalno lošeg projekta, a češće zbog investitora koji srežu sredstva, zaobiđu nadzor autora, ne koriste planirane materijale, pa se realizacija svede na transfer blama (imala sam takva iskustva u praksi). Problem je i sa idejama arhitekata i neprilagođenošću domaćem tržištu, ali isto tako na nama je da pokušavamo da ubedimp investitore u suštinu.
    Ono što je jako loše u našoj praksi jeste nepoštovanje nasleđa, što prvenstveno radi i vlast kroz svoje poteze i urbaniste, a dalje i arhitekte kroz potpuno odsustvo projektovanja u kontekstu okruženja. Prvo bi i urbanistički planovi trebali da insistiraju na tome, a dalje i institucije koje izdaju dozvole …. ali to ne rade jer ne odgovara ni investitorima. Da se razumemo, nikako ne podržavam imitacije, kvazi akademizam i Parižanke… to je potpuna katastrofa…. ali bi moderni objekti morali u nekim aspektima da se nadovezuju na već izgrađeno tkivo grada.

    1. Žikica Milošević

      Mislim da su Ustanici više u pravu nego što nisu, ali ste u pravu – dijaloga treba više biti i manjka usklađenosti sa celinama.

  3. Igor32

    Mi imamo i većih gorućih pitanja od stilskih problema.

    Za nas su i Jugoslovenske betonske zgrade Rimsko Carstvo jer su funkcionalne, imaju zelenih površina i parkinga (uglavnom mada ne i uvek).

    Današnja investitorska gradnja je prečesto bahata sa spratovima i oljuštena od pripadajućih sadržaja, parkinga, zelenih površina, drveta. Izuzecima svaka čast.

    Tako da mi nemamo žaliti za estetikom nego za mrvama normalnog stanovanja.

    1. Žikica Milošević

      Igore, ja iskreno ne žalim za SFRJ zgradama, bile su epski ružne, čak i Videosex/Goblini imaju stih „ovde su kuće tako ružne“. U tim istim jugoslovenskim betonskim zgradama samo je bilo pitanje kad će se stvoriti getoizirana kriminogena omladina jer estetika izaziva etiku. Tako da je problem estetike vrlo važan, ali ste za sve ostale primedbe u pravu – savremeni investitorski urbanizam je operisan od društvene odgovornosti.

Ostavite odgovor

Obavezna polja *