Srušena vila arhitekte Branislava Kojića
Paradoks je očigledan: uklanja se originalno međuratno autorsko delo, da bi se izgradio savremeni objekat čija fasada imitira estetiku predratne arhitekture.
Tokom proteklog vikenda je, radi izgradnje nove zgrade, srušena međuratna vila koju je projektovao arhitekta Branislav Kojić.
Nije jasno kako je do toga uopšte došlo, odnosno zbog čega je Opština Vračar izdala dozvolu za rušenje, a potom i za izgradnju novog objekta, ako je zgrada u Ulici Mome Kapora broj 2 već bila pod prethodnom zaštitom i čekala se odluka Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture o tome da li će vila biti proglašena za zaštićeno kulturno dobro.
Ta odluka nije sačekana, pa je zgrada pre dva dana srušena do temelja. Neko bi rekao da se nekome mnogo žurilo, pa se više ne čeka ni da zaštita istekne niti da se formalno proglasi.
Pročitajte još na Gradnja.rs:

Jedan od prvih modernista
Arhitekta Branislav Kojić jedan je od prvih nosilaca moderne arhitekture u Kraljevini SHS/Jugoslaviji, na šta ukazuje i činjenica da je, zajedno sa arhitektama Janom Dubovijem, Milanom Zlokovićem i Dušanom Babićem, bio osnivač Grupe arhitekata modernog pravca (GAMP) 1928. godine.
Pokretači ove grupe su se kroz svoje projekte, ali i teorijske radove, zalagali za promociju moderne arhitekture, u okviru koje su se razvijali internacionalni stil, art deko i ekspresionizam. Arhitekta Kojić je ove pravce vešto kombinovao u svojim delima, a u pojedina je unosio i elemente folklorizma, kao uticaj lokalnog graditeljstva.
Širom Kraljevine sačuvane su njegove zgrade, među kojima su najmonumentalnije u Beogradu, svedočeći o zrelosti i spremnosti tadašnjeg društva i stručne scene da prihvate najsavremenije arhitektonske trendove tog vremena.

Nije jasno zbog čega se navedeni objekat ranije nije našao pod zaštitom, iako, prema mišljenju dela stručne javnosti, ispunjava uslove za taj status.
Srušena zgrada se u literaturi, kod naših istraživača Zorana Manevića i Snežane Toševe, navodi kao Kuća Aleksandra Obradovića iz 1932. godine, ali je vođena na adresi Mačvanska 28.
Predstavlja ostvarenje sa naglašenim elementima art dekoa – skladnom, pročišćenom fasadom orijentisanom ka dve ulice i stepenišnom strukturom sa izraženim vertikalnim prozorskim akcentom.
Izvorni enterijer kuće nije sačuvan, a projektovala ga je arhitektkinja Danica Kojić. Nije jasno zbog čega se navedeni objekat ranije nije našao pod zaštitom, iako, prema mišljenju dela stručne javnosti, ispunjava uslove za taj status.
Umesto međuratne zgrade savremena „parižanka“
Dodatnu težinu ovom slučaju daje činjenica da se na mestu srušenog objekta gradi nova „parižanka“. Paradoks je očigledan: uklanja se originalno međuratno autorsko delo, da bi se na njegovoj parceli izgradio savremeni objekat čija fasada imitira estetiku predratne arhitekture.
Autentično nasleđe zamenjuje se stilskom reinterpretacijom, čime se gubi istorijski sloj grada, a dobija nova kvadratura. Upravo u toj zameni izvornog za imitaciju mnogi vide problem – i razlog zbog kojeg se pojam urbicida sve češće koristi u javnom diskursu.


