Dobrovićeva vila Svid u Zatonu kraj Dubrovnika; Foto: Arhiva autora
Fakta iz ad akta

Zapisano u kamenu: Drevni materijal u arhitekturi naših velikana

Izvedena primarno u kamenu, ova dela tri velika imena srpskog arhitektonskog stvaralaštva i dalje inspirišu mnoge njihove savremene kolege.

O arhitektama profesorima Nikoli Dobroviću, Bogdanu Bogdanoviću i Spasoju Kruniću je već pisano u nekoliko odvojenih tekstova. U jednom je spomenuta i zajednička nit koja ih povezuje, tj. koja im je u mnogome pomogla da ostvare neke svoje životne ciljeve, a u pitanju je politika.

Ovaj politički angažman nimalo ne umanjuje njihovu kreatorsku genijalnost i autorsku crtu njihovih ostvarenja, a ovaj tekst skreće pažnju upravo na još jednu zajedničku crtu trojice arhitektonskih velikana – stvaranje u kamenu.

Pročitajte još na Gradnja.rs:

Partizansko spomen-groblje u Mostaru po projektu Bogdana Bogdanovića; Foto: n/a

Nikola Dobrović – ugledanje na stare majstore

Jadransko primorje je na specifičan način generisalo jedan od najoriginalnijih stvaralačkih opusa među jugoslovenskim arhitektama. Sa jedne strane, uticaj lokalnog, narodnog graditeljstva, prožet srednjovekovnim katedralama, palatama i utvrđenjima i sa druge strane snažan impuls internacionalnog modernog stila, uslovili su stvaranje čitavog niza objekata koje Dobrović projektuje na potezu od Dubrovnika do Herceg Novog.

U međuratnom periodu, širom Evrope investitori sve više izvode svoje hotele, robne kuće i poslovne zgrade u internacionalnom stilu, a u stopu ih slede i državne institucije zainteresovane za izgradnju stambenih naselja i lečilišta po najsavremenijim arhitektonskim standardima.

Ovakvi uslovi nisu postojali u prestonici Kraljevine SHS/Jugoslavije, ali su investitori sa Jadranskog primorja i te kako bilo zainteresovani za ovakva ostvarenja. Pogotovo ako su ona u likovnoj formi sadržala i delove lokalne istorije – grubo tesano kamenje dubrovačkih zidina ili običnih primorskih kuća.

Detalj fasade na vila Svid; Foto: Wolfgang Thaler

Kamen na Dobrovićevim fasadama je uglavnom polagan direktno, jedan na drugi, po uzoru na stari rimski slog reticulatum.

Na moru nije bilo kvalitetnijeg i inspirativnijeg materijala za gradnju, do kamena, što je Dobrovića navelo ga da na originalan način upotrebi i na svojim zgradama krajem 30-ih godina. I dok su evropski modernisti uglavnom projektovali objekte u pročišćenom, bezornamentalnom arhitektonskom izrazu, mahom malterisanom/ofarbanom u belu boju, Dobrović je na fasade svojih objekata dodatno ugrađivao bunjaste kvadere kamena.

Samo za razliku od kamena koji je upotrebljavan kao konstruktivni element, pa je zbog stabilnosti zidova morao da se slaže u naizmeničnom slogu, kamen na Dobrovićevim fasadama je uglavnom polagan direktno, jedan na drugi, po uzoru na stari rimski slog reticulatum, ali bez dijagonalnih već sa horizontalnim i vertikalnim spojnicama.

Fasada vile Vesna u nižoj etaži i vile Svid u kompletnim zidnim površinama, presvučene su rustičnim kamenim kvaderima, koji ubrzo postaje prepoznatljiv potpis arhitekte Dobrovića.

Vila Vesna; Foto: Arhiva autora

Izraz neizmenjen i u vremenu socijalizma

Posle Drugog svetskog rata, Dobrović postaje jedan od glavnih arhitekata novog socijalističkog režima, ali svoj arhitektonski izraz ne menja. Vraća se na Jadransku obalu, gde krajem 50-ih i početkom 60-ih realizuje objekte Dečije bolnice i glavne pošte u Igalu, oba sa izvesnim fasadnim površinama izvedenim u rustičnom i nepravilno složenom kamenu.

Ako je na tim zgradama delimično i odstupio od svoje prepoznatljive ideje, na projektu koji je označio krunu njegovog stvaralaštva – novoj zgradi Generalštaba (Državni sekretarijat narodne odbrane – DSNO), tu jednostavno nije bilo mesta. Bunjasti brački kamen, crvenkastih nijansi, dodatno je uveličao arhitektonsko-urbanističko rešenje ovog vojnog kompleksa.

Dečije lečilište u Igalu; Foto: Slavica Kosić

Dobrović je detaljno navodio sve stilske i tehničke karakteristike kamena, kao način njegove obrade i ugradnje.

Kao i u slučaju dubrovačkih vila, kameni kvaderi su i ovde slagani po sistemu „fuga na fugu“, dimenzija 25 x 25 cm, a u priloženoj dokumentaciji vidi se da je arhitekta Dobrović detaljno naveo sve stilske i tehničke karakteristike kamena, kao način njegove obrade i ugradnje.

Sve ovo govori o velikoj posvećenosti arhitekte, koja ide od rešavanja urbanističke problematike, do detalja obrade fasade, u čemu se i sagledava sva genijalnost kompletne arhitektonske strukture.

Život i delo arhitekte Nikole Dobrovića detaljno su istražile arhitekte Bojan Kovačević i dr Ljiljana Blagojević, kao i istoričarka umetnosti dr Marta Vukotić Lazar, koji su u svojim knjigama na iscrpan način obradili mediteranski uticaj na likovni izraz arhitekte Dobrovića i njegov autorski koncept upotrebe kamena u arhitekturi.

Foto: Bojan Kovačević
Foto: Bojan Kovačević
Foto: Bojan Kovačević
Foto: Bojan Kovačević

Bogdan Bogdanović – arhitekta skulptor

Arhitekte Dobrović i Bogdanović imali su neke zajedničke osobine. Za početak, obojica su se tokom Drugog svetskog rata priključili Narodno oslobodilačkom pokretu (NOP), što je kasnije trasiralo i njihove političke karijere. A ako se navodi njihov revolucionarni politički duh, onda se tu ne može izostaviti i revolucionarni pristup u sagledavanju arhitekture i arhitektonskog izraza.

I dok je prof. Dobrović uvodio neke inovativne postulate u arhitektonsko-urbanističkom projektovanju, prof. Bogdanović je otišao još dalje i uneo radikalne inovacije u prostorno-arhitektonskom oblikovanju memorijalnih kompleksa. Napustivši polje tradicionalnog projektovanja zgrada, Bogdanović se odlučuje na jedini građevinski materijal, koji će obeležiti njegov kompletan opus – kamen u kojem su izvedene gotovo sve njegove spomeničke strukture.

Spomen-park Garavice kod Bihaća; Foto: Arhiva autora

Bogdanović je upotrebljavao kamen kao oplatu za betonsku konstrukciju ili kao samostalne kamene statue.

Postoje dva načina na koji je arhitekta Bogdanović upotrebljavao kamen u oblikovanju svojih kompleksa – kao oplatu za betonsku konstrukciju i kao samostalne kamene statue. U prvom slučaju, nakon izvedene armirano-betonske podkonstrukcije, pristupalo se postavljanju kamenih elemenata u vidu ploča, profilisanih detalja ili plitkoreljefnih struktura.

Parterno oblikovanje takođe je rađeno u nekom obliku kamenog popločanja. Ovaj vid upotrebe kamena možemo videti na Spomeniku Jevrejskim žrtvama fašizma iz 1952. godine, Spomen-parku Popina kod Vrnjačke Banje iz 1981. godine ili Partizanskom spomen-groblju kod Mostara iz 1965. godine.

Spomen-park Popina kod Vrnjačke Banje; Foto: Arhiva autora

Na nekim spomenicima prisutna je dekoracija u vidu fino klesanih reljefnih linija i formi, dok su na drugima postavljeni grubo klesani kameni elementi.

Što se tiče drugog slučaja, elementi određene kompozicije bili su zamišljeni kao slobodnostojeće apstraktne skulpture, koje je arh. Bogdanović davao da budu izvedene klesanjem jednog ili nekoliko naknadno spojenih kamenih elemenata.

Ovaj vid oblikovanja prepoznaje se kod Spomenika palim borcima u Prilepu iz 1961., Štipu iz 1974. ili Spomen-park Garavice kod Bihaća iz 1981. godine. Na nekim spomenicima prisutna je dekoracija u vidu fino klesanih reljefnih linija i formi, dok su na drugima postavljeni grubo klesani kameni elementi.

Bogdanovićev spomenik na Sefardskom groblju; Foto: Arhiva autora

Modelovanju memorijalnih kompleksa pristupao je i kao arhitekta, stvarajući svojevrsne spomeničke arhitektonsko-urbanističke kompozicije.

U svakom od ovih vidova obrade, Bogdanović je gledao da stilizuje ili dekonstruiše ljudski lik ili kompletnu figuru, dajući joj apstraktnu i ekspresionističku formu.

U svim Bogdanovićevim memorijalnim kompleksima, a naročitom onim u kamenu, vidi se jedna vajarska lakoća i originalna crta oblikovanja, kako pojedinačnih skulptoralnih elemenata, tako i kompletnih pejzažnih struktura spomen-parkova, iz čega se vidi da je on njihovom modelovanju pristupao i kao arhitekta, stvarajući svojevrsne spomeničke arhitektonsko-urbanističke kompozicije.

Bogdanovićev spomen-kompleks u Prilepu; Foto: Arhiva autora

Spasoje Krunić – citiranje prethodnika

Prof. Spasoje Krunić možda je i poslednji arhitekta koji je kamenu podario ključno mesto u svojim arhitektonskim projektima. A posmatrajući projekte u kojima je koristio kamen, možemo zaključiti da se ugledao na svoje slavne profesore, nešto više na prof. Dobrovića nego na prof. Bogdanovića, ali citati su svakako prisutni.

Poznato nam je da je veliki uticaj na arhitektonski jezik prof. Krunića ostavio američki arhitekta Frenk Lojd Rajt, što se vidi na više njegovih ostvarenja, ali u jednakoj meri prisutan i uticaj prof. Nikole Dobrovića.

Kada pogledamo Memorijalni muzej Ravna Gora primećujemo jednu nadasve rajtovsku formu, ali je kompletna arhitektonska kompozicija, naglašena ekspresionističkim prodorima gotovo lebdećeg četvorovodnog krova i zidnim površinama koje odišu stamenošću i toplinom kamena u završnoj obradi, govore nam da je delo ipak potpisao genijalni Krunić.

Spomen-kompleks „Ravna gora“; Foto: Wikipedia (Ванилица – sopstveno delo)

Poznato nam je da je veliki uticaj na arhitektonski jezik prof. Krunića ostavio američki arhitekta Frenk Lojd Rajt.

Slično je i sa objektom koji u projektima nastaje nešto kasnije, ali je izveden tek petnaest godina nakon muzeja, naravno po istovetnom, vanvremenskom rešenju. U pitanju je motel Koral kod Arilja i na njemu se vidi direktno pozivanje na prof. Dobrovića u vidu crvenkastog fasadnog kamena, koji je takođe postavljen „fugnu na fugnu“ baš kao i Generalštab.

Možda je, aludirajući na ime i boju morskog stvorenja, arh. Krunić uveo crvenu boju kao glavnu karakteristiku fasade, ali mu je to zasigurno otvorilo put ka „drskom oponašanju“ crvenkastog bunjastog kamenja, koje je do tada bilo isključivo rezervisano za neprikosnovenog prof. Dobrovića.

Konačni rezultat je odlična arhitektonska kompozicija, koja po kvalitetu ni malo ne zaostaje za svojim uzorom.

Motel Koral kod Arilja; Foto: Arhiva autora

Centralne motive kompleksa arhitekta Krunić modeluje veoma skromno, nenaglašeno, kao suštu suprotnost Bogdanovićevim formama.

Poznato je da se arhitekta Krunić istakao i na polju projektovanja memorijala, koji su svi bili projektovani, a najvećim delom i izvedeni u kamenu.

Na početku svoje stvaralačke karijere, 1971. godine, Krunić osvaja prvo mesto na javnom konkursu za projekat memorijalnog kompleksa Groblja streljanih/Kraljevački oktobar, a rešenje se u određenoj meri ugleda na tada već izvođene motive memorijala prof. Bogdanovića.

Međutim, iako je kompletno prostorno rešenje zamišljeno u monumentalnim razmerama, centralne motive arhitekta Krunić modeluje veoma skromno, nenaglašeno, kao suštu suprotnost Bogdanovićevim formama.

Spasoje Krunić – Spomen-park Kraljevački oktobar; Foto: Arhiva autora

Za svaki od spomenika Krunić je studiozno razradio originalan koncept i motive finalne apstraktne obrade formi i reljefa.

Spomenici streljanim žrtvama zamišljeni su kao posečena stabla, iza kojih su ostali panjevi, na čijim zasečenim površinama su ispisana imena žrtava i male, usečene niše, namenjene paljenju sveća.

Malom broju ljudi poznata su rešenja za pojedinačne spomenike u kamenu tragično nastradalim žrtvama iz Drugog svetskog rata, koji se mahom izvode tokom 70-ih i 80-godina, a kojima je arh. Krunić jednako posvetio pažnju.

Za svaki od njih je studiozno razradio originalan koncept i motive finalne apstraktne obrade formi i reljefa, izbegavajući figuralnost baš kao i njegov prof. Bogdanović.

Stvaranje u kamenu nije za svakoga

U kamenu nije jednostavno raditi. On zahteva znanje i posvećenost arhitekte, da se odabere prava vrsta kamena i način na koji će on biti postavljen i uklopljen u celu arhitektonsku kompoziciju.

Međutim, stvaranje arhitekture sa kamenim elementima pre svega traži sposobnog arhitektu, koji će pronaći način da pred zahtevnim investitorom odbrani svoju ideju i ubedi ga da za fasadu i/ili enterijer, upotrebi manju ili veću količinu skupog građevinskog materijala, kakav je kamen bilo koje vrste.

Zato je stvaranje u kamenu rezervisano isključivo za kompletno izgrađenog arhitektu – koji poseduje umetničko-stilski ukus i poslovičnost da se isti odbrani pred poručiocem.

Nadamo se da i među savremenim arhitektama ima onih koji to poseduju i da će ovaj niz velikana uskoro da se nastavi.

Još od istog autora...

Postani deo Gradnja zajednice

Najnovije vesti s našeg portala svakog petka u vašem sandučetu.

Srodni tekstovi

3 komentara

  1. Iva

    Kakav pretenciozan zaključak teksta

  2. Miloš

    Pre je struka bila u prvom planu, čak i kad je izražaj bio visoko umetnički pa i eksperimentalan. Prosto neeeverovatno da je jedna nerazvijena zemlja sa balkana imala toliko emancipovanu stručnu inteligenciju i to pre 50 godina. I arhitektura, film, muzika, itd.

    A sada samo spratnost i kvadrati i profit.
    Podseća me na „geometrijsku fazu“ u grčkoj umetnoti, grnčariji. Kada je antička Grčka doživela kolaps tokom bronzanog doba izgubila šire trgovačke kontakte, umetnički izražaj grčke grnčarije je od raznovrsnih životinjskih, ljudskih, božanskih motiva redukovan na prostu geometriju.

    Eto, živimo jedno redukovano varvarsko, „geometrijsko“ doba.

  3. Dedovic

    Kamen nije za svakoga? Trazi kompletno izgradjenog arhitektu? Hahahhaha Da li je pisac teksta cuo za vernakularnu arhitekturu koja “kida” kamen bez arhitekte?

Ostavite odgovor

Obavezna polja *