Proslavljeni Alehandro Aravena posetio je početkom oktobra našu zemlju: Foto: Igor Conić
Intervju, Izdvojeno

Alehandro Aravena u Novom Sadu: Jedan čekić, jedan ekser, jedan udarac

S našim nedavnim gostom pričali smo o socijalnom stanovanju, Prickeru i Bijenalu u Veneciji, ali i o Beogradu na vodi i prenošenju znanja novim generacijama.

Početkom oktobra čuveni čileanski arhitekta Alehandro Aravena, predavač na nekoliko univerziteta, dobitnik Pritzkerove nagrade – ekvivalenta Nobelovoj – i umetnički direktor Bijenala arhitekture u Veneciji 2016, pokazao je na svojim predavanjima i u razgovorima koliko arhitektura može biti kompleksna, izazovna i privlačna. Boravio je nekoliko dana u Novom Sadu, održao dva predavanja, posetio romsko naselje Veliki Rit, a bio je i jedan dan u Beogradu. Sam.

“Bio je to jako zanimljiv dan. Išao sam sa suprugom. Beograd ima vrlo dobar balans između funkcionalnog veoma sigurnog grada, što nije slučaj u Latinskoj Americi, sa neznatno haotičnom i nepredvidivom vibracijom, što u stvari čini gradove živim, atraktivnim i trendi. Ako je sve previše savršeno, onda može biti umrtvljeno, a ako je prehaotično, onda se u tome ne može živeti. Čini mi se da Beograd ima dobar balans između te dve sile.”

Pročitajte još na Gradnja.rs:

Alehandro Aravena održao je 5. oktobra predavanje pred gotovo dve hiljade ljudi; Foto: V. Veličković

Borba sa praznim listom ispred sebe

Mogli ste i da prepoznate razne arhitektonske stilove i epohe, kakva vam se čini arhitektura Beograda?

Jesam, iako nisam baš ekspert u prepoznavanju stilova. Više po tehnikama građenja prepoznajem iz kog su vremena. Ne posmatram gradove kroz kategorije i etikete. Kad gledam grad, pokušavam da zamislim kakav je problem imala ta osoba ispred praznog lista papira, jer se i ja borim sa praznim listom ispred sebe. Ta osoba je morala, kao i ja, da rešava probleme resursa, gravitacije, materijala, budžeta, visine, suseda, života, korisnika… Razmišljam koje su sve bile kreativne odluke koje je ta osoba morala da donese, i šta bi moglo da mi pomogne u mom neprekidnom procesu razmišljanja. Zanimljivo, a ne mora nužno da bude primenjivo na druge gradove, ali obično sve zgrade teže da budu urađene prema zdravom razumu, da imaju nešto što je taman. Ali, u modernoj arhitekturi to nije uvek slučaj. Tako su zgrade iz pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih drugačije. Na primer, prihvaćeno je da mogu da se dodiruju, da ne stoje svaka za sebe. Dobijena je šema i one su uklopljene u tu šemu. One su urbanistički proizvod – ne pokušavaju da budu izolovani spomenici u svom gradu, samo su dodate svom susedu. Tako se dobila celina, entitet, generički proizvod. I to je prava mera. Pretpostavljam da to traži od arhitekte izvesnu skromnost. Da si u stanju da prihvatiš ono što imaš oko sebe i da pokušaš da dodaš vrednost umesto da kažeš – tu sam i hoću da napravim nešto potpuno drugačije.

Naša saradnica Snežana Ristić u razgovoru s čileanskim arhitektom: Foto: Igor Conić

Arhitektura Beograda na vodi je prilično konvencionalna i nije nešto najbolje što sam video.

Bilo je to vreme socijalizma u Jugoslaviji i moralo se mnogo graditi, jer je sve bilo uništeno u Drugom svetskom ratu i skoro da uopšte nije bilo stanova.

Mnoge druge socijalističke zemlje su imale isti problem i proizvele su arhitektonske projekte koji uopšte nisu vodili računa o kontekstu. Smatram da i u takvim uslovima imate izbor, a u Beogradu je taj izbor uvek bio dobar.

Imamo i Beograd na vodi.

Bili smo tamo. Ima to uspone i padove. Nisam ga video od gore, ali umesto da se napravio zid od zgrada na obali, kubusi su zarotirani, tako da ima prostora između zgrada, što znači da se ne vidi reka samo iz prvog reda, već imate pogled i kad ste pozadi. Vodilo se računa i o tome šta se nalazi iza novih zgrada.

Ceo grad je iza.

U principu je u redu. Mislim da je propuštena prilika da se dobiju kvalitetni arhitektonski projekti. Ne znam kad je to građeno…

Pre par godina i još se gradi…

Zgrade… izgledaju jeftino. Iako pokušavaju da izgledaju jako skupo. Ako ne znate ništa o tome, ne dobijate taj utisak. A to je osnovni pojam dobrog projektovanja. Čini se da je urbanistički plan relativno u redu, međutim, arhitektura je prilično konvencionalna i nije nešto najbolje što sam video. Zaključio bih da je u ovom slučaju propuštena prilika.

Socijalno stanovanje zahteva profesionalni kvalitet, a ne profesionalno milosrđe, smatra Aravena; Foto: Igor Conić

Primena strategija iz Latinske Amerike

Ako biste Beograd uporedili sa Novim Sadom, kako vam se čini?

Nisam još prošao Novim Sadom. Video sam samo romsko naselje Veliki Rit.

To je jedno od onih problematičnih naselja u gradu.

Slažem se. Čini mi se da se radi o kombinaciji nečega što mi je jako poznato, ima toga u mnogim latinoameričkim periferijama – ljudi nemaju pristup osnovnim uslugama. Oni koji dolaze u velike gradove u potrazi za boljim prilikama su odvojeni, završavaju na periferiji, izolovani i bez kontakta sa mogućnostima zbog kojih su prevashodno i došli. Žive u veoma oskudnim uslovima, ništa nije obezbeđeno, puno je đubreta, pacova… Deca se tamo igraju… Hitno se mora rešiti ova vrsta problema. U isto vreme se ne usuđujem da kažem šta bi tu trebalo uraditi… Mogu se koristiti slične strategije kao u Latinskoj Americi…

Imate iskustva sa ovakvim situacijama…

Da, to su jako veliki izazovi, a ovde treba uzeti u obzir i romsku kulturu. To traži poseban pristup. Ne mora da znači da se može koristiti isti recept koji je uspeo u Latinskoj Americi. Ovde se može desiti da ne uspe.

Aravena u novosadskom romskom naselju Veliki rit; Foto: M. Bilbija-Ponjević

Ne kažem da će biti lako, ali kompleksnost nekog problema nije razlog da se nešto ne uradi.

Treba postaviti prava pitanja…

Prava pitanja i participativno projektovati, jer participativno projektovanje ne znači da od ljudi dobijate odgovore koje želite, već treba da identifikujete na koja pitanja profesionalci ili gradski službenici treba da odgovore. Iako je reč o pet hiljada ljudi u Velikom Ritu, to je još uvek nešto s čim se možete nositi. Metaforički govoreći, ovo je voće koje se lako može dohvatiti – dovoljno je nisko. Možete da to poboljšate, izvodljivo je, iako razmere toga imaju priličan opseg. U Latinskoj Americi se to ne može. Tamo je sasvim drugačija situacija. Slamovi na periferiji su ogromni, većini nisu dostupne prilike koje grad nudi, a to akumulira pritisak u obliku socijalne tempirane bombe. Nije uvek pretnja ako ljudi zajedno žive na tako malom prostoru i u tolikoj koncentraciji, ali u Latinskoj Americi ljudi koji su odvojeni od mogućnosti… stvara se preveliki broj onih onih koji nemaju šta da izgube. I na takvim mestima vladavina prava zamenjuje se zakonom džungle. Tamo je vrednost života potpuno drugačija. U jednom filmu je jako dobro objašnjeno kakav je život u Latinskoj Americi. Rekao bih da je to pretnja našoj civilizaciji. Međutim, ovde ste u prilici da delujete dovoljno rano, pre nego bude prekasno. Nisam video Bangladeš, prigradsko romsko naselje koje je nešto veće, ali smatram da ste u Velikom Ritu u prilici da napravite nešto dobro. Ne kažem da će biti lako, ali kompleksnost nekog problema nije razlog da se nešto ne uradi. Postavljanje pitanja je veoma važno. Matematički, ova jednačina ima mnogo rešenja. Postavite sve teškoće u jednačinu, i tu će biti i rešenje. Kompleksnost jednačine i problema nije razlog da ne krenete u razrešavanje.

U naselju Veliki Rit živi se u veoma oskudnim uslovima; Foto: M. Bilbija-Ponjević

Tržište ne garantuje opšte dobro

Poznati ste kao arhitekta koji veliku pažnju posvećuje socijalnom stanovanju, a ne bavite se samo time. Projektujete i sa velikim budžetima i za bogate investitore.

Nisu to socijalni objekti u konvencionalnom smislu. Sve što ima veze za ljudskim bićima je socijalno, ali razumem na šta mislite.

Kako balansirate u tome?

Od samog početka se trudim da objasnim društvenim strukturama da je socijalno stanovanje teško pitanje i da ono zahteva profesionalni kvalitet, a ne profesionalno milosrđe. Kada radite socijalu ili za siromašne, od vas se očekuje da radite pro bono, ili kao filantrop. Ne! To je tako teško. I društvo može mnogo da izgubi ako to ne uradimo kako treba. To mora da se plati, profesionalno kvalitetno vreme, ne samo za arhitekte, već i za građevinare, inženjere, socijalne radnike… za sve koji su uključeni u taj lanac. Svi koji grade za većinu stanovništva na svetu treba da budu na vrhu svojih profesionalnih piramida. A to još nismo postigli. Moramo da budemo vrlo svesni da treba platiti profesionalce koji se bave najtežim pitanjima.

A ko to treba da plati?

Država! Ili svako ko vodi računa o opštem dobru! Ustrojili smo društvo tako da kroz poreze koordinira ono što je opšte dobro. Tržište ne garantuje opšte dobro.

Ustrojili smo društvo tako da kroz poreze koordinira ono što je opšte dobro; Foto: Igor Conić

Porodice dobijaju tu mogućnost samo jednom u životu i vaš odgovor ne može da bude eksperiment.

Danas ima političkih sistema koji uopšte ne obraćaju pažnju na obične ljude.

Tačno. Ali zato postoje civilna društva koja stvaraju drugačije uslove kroz koje možemo da se krećemo. Moramo da radimo u saradnji sa politikom, jer se drugačije naši projekti ne mogu realizovati. Ne mogu se izgraditi. Finansije dolaze iz državnih fondova, takva su pravila igre. Civilno društvo formira komitete za izgradnju stanova i to je izuzetno vredno. Ne može se zameniti ni tržištem, ni državom. I oni su naš pravi klijent. S njima smo u dijalogu. U suprotnom bismo imali stvaran problem.

Vraćam se na vaše prethodno pitanje. Velikim projektima omogućavamo male, ali to nije stvarni razlog. Upotrebili ste reč balans, a to je reč koju želimo da imamo u svom portfoliu. Gde je presek između te dve krajnosti? U socijalnom stanovanju nemate ni milimetar mogućnosti za pogrešku ili proizvoljnost – nema novca, nema vremena, jedan čekić, jedan ekser, jedan udarac. I to je to. Porodice dobijaju tu mogućnost samo jednom u životu i vaš odgovor ne može da bude eksperiment. Morate da budete sigurni da je to rešenje koje će zadovoljiti njihove potrebe ne samo za njihova života, već i za sledeće generacije, jer će one to naslediti. U zemljama u razvoju javna politika je orijentisana na imovinu. Kad porodica jednom dobije donaciju, ona postaje vlasnik kuće. Tako da morate da budete sigurni da ste, metaforički govoreći, zakucali taj ekser.

„U socijalnom stanovanju nemate ni milimetar mogućnosti za pogrešku ili proizvoljnost“; Foto: Igor Conić

Kada danas projektujete kancelarije ili banku, u konačnici odgovarate na pitanje zašto se uopšte posle pandemije vraćati u kancelarije.

Ime našeg biroa Elemental govori o tome. Želimo da promenimo negativnu stigmu koja prati socijalno stanovanje od toga da se time bavite kad nemate druge izvore prihoda, u to da se time bavite kad hoćete da dođete do suštinskog odgovora na pitanje šta sve treba odbaciti, pojednostaviti da bi uopšte bilo sagrađeno. I tu osobinu socijalnog stanovanja koristimo kad se bavimo mnogo većim i skupljim projektima. U trenutku kad maknete površnost i proizvoljnost, onda su ti projekti mnogo održiviji, bolje su pripremljeni da se odupru testu vremena, više odgovaraju ljudima koji žive u njima. I morate da se usaglasite sa velikim silama ove igre: da budete živi na prvom mestu. Zato govorim o socijalizaciji. Kada danas projektujete kancelarije ili banku, u konačnici odgovarate na pitanje zašto se uopšte posle pandemije vraćati u kancelarije. Zato što nam je važno da budemo lice u lice sa drugima. Zato sam došao ovde iz Čilea, da bih se video u živo sa ljudima, jer još uvek ljudska komunikacija traži fizički kontakt. Tako prenosite znanje, tako nalazite rešenja teških pitanja kad niste baš apsolutno sigurni. Čak i kad radite u banci i bavite se inflacijom na globalnom nivou, ako hoćete da budete sigurni da imate oko sebe najkvalifikovanije ljude, morate da se srećete sa njima i razmenjujete znanje. Radeći u takvom okruženju, mi u socijalno stanovanje unosimo mehanizme koji uklanjaju površnost. S druge strane, kada radimo socijalno stanovanje, striktno govoreći, to nije arhitektonski problem, već je socijalni i politički. Problem je ambijenta i konačno to i je i estetsko pitanje. Unosimo tu nearhitektonsku debatu u ono što najbolje znamo – u arhitektonski projekat. Tako ulazimo u suštinu problema sa našim projektantskim alatima najoštrije što možemo, sa najbolje moguće utreniranom projektantskom energijom. A to se trenira kad radite visokobudžetnu, reprezentativnu arhitekturu. Onda, kao projektant u polju socijalnog prelazite na jedan gest, jedan santimetar, jednu opeku… i tada ne smete da omanete. To i ovde treba pokušati. Donosite sve te aktivnosti iz drugog spektra i jako ih pažljivo koristite, održavate balans najbolje što umete.

Aravena je u Novi Sad došao u sklopu manifestacije Kaleidoskop kulture; Foto: V. Veličković

Arhitektura kao dvosmerna komunikacija

Drugim rečima, socijalno stanovanje mora biti na najvišem mogućem projektantskom nivou.

Naravno, o tome sam govorio. Reč je o visokom profesionalnom kvalitetu, ne o milosrđu. To je veoma težak problem.

Veliki Čile i mala Srbija imaju neke slične probleme.

Neki problemi su opšti i ima ih celo čovečanstvo. Cene kuća rastu. Imamo možda različite politike stanovanja, ili nam se razlikuju razmere problema, ali na isti način obezbeđujemo ljudima dostojanstvo, onima koji su izopšteni i nije im pružena prilika. Nikad nisam bio u Srbiji… toliko je mesta na svetu na kojima se može puno naučiti. Zanima me kakva je ovde situacija, kakvo je društvo koje je prošlo kroz toliko ratova. I u momentu kada se borite, možda je to drugačije prirode kod nas u Latinskoj Americi, to vas tera da budete mudriji, da imate odnos prema različitostima. Sve to je znanje koje morate da posedujete, arhitektura je dvosmerna komunikacija. Neke stvari možemo da podelimo, ali želim i da samo hodam okolo. Beograd je bio izuzetno iznenađenje. Odete nekud i proširite horizonte, što se meni dogodilo posle nekoliko dana u Srbiji.

Nešto kao savet arhitektima, idite na kraj sveta i tamo ćete nešto naučiti.

Mi već živimo na kraju sveta (smeh).

Aravena navodi da je tokom boravka u Srbiji proširio svoje horizonte; Foto: Igor Conić

Što si više izložen visokokvalitetnoj arhitekturi, to ćeš više zahtevati od arhitekata i od onih koji odlučuju

A mi smo na drugom kraju… Ta, 2016. godina bila je jako važna za Vas. Pritzkerova nagrada, Bijenale u Veneciji… Izneli ste problem socijalnog stanovanja na veliku arhitektonsku scenu koncipiranjem Bijenala, sa temom Izveštaj sa fronta.

Prvo, ništa nismo znali ni o jednoj stvari koju smo uradili u našem birou, pre nego što smo je radili. Ništa nisam znao o socijalnom stanovanju kada sam, 2000, to predavao na Harvardu. Nisam držao predavanja, već sam učio i koristio univerzitet kao izvor znanja za sopstveno neznanje. Zajedno sa studentima pokušavao sam da istražim šta se sve može učiniti. Kao autsajder postavljate glupa pitanja koja ipak omogućavaju da se polje istraživanja proširi. Sa Bijenalom je, na neki način, bila ista stvar. Do tada ništa nisam kurirao i prešli smo put od nule do otvorenog venecijanskog Bijenala. I tako, šta da radite kao autsajder? Postavljate budalasta pitanja. Ideja Izveštaja sa fronta, bila je ideja o širenju horizonata. Bijenale je platforma koja vam omogućava da dovedete svet na jedno mesto. Ima li bolje prilike da saznate šta se događa na sva četiri ugla sveta, a da o tome do tada niste imali pojma. Pristupili smo Bijenalu tako što smo prvo hteli da se uverimo da ljudi koji su već napravili nove alate mogu da ih dodaju opštem znanju, da ga podele sa praktičarima koji imaju problem sa praznim listom papira. Venecijansko bijenale je više od profesije, dolazi mnogo šarenolike publike, što je jako važno, jer što si više izložen visokokvalitetnoj arhitekturi, to ćeš više zahtevati od arhitekata i od onih koji odlučuju. Jer i sam želiš taj (visoki) nivo kvaliteta za javne prostore, infrastrukturu, transport, za svoje stambene objekte. Što ste više izloženi kvalitetu, to veći pritisak vršite na one koji treba da isporuče izgrađeni okoliš. Treći su oni koji odlučuju. Što im više pokazujete ovakve stvari, to manje mogu da kažu da nisu imali pojma da tako nešto uopšte postoji. Sećate li se fotografije na plakatu Bijenala? One žene na merdevinama koja gleda preko zida. Hteli smo da kažemo da mi koji smo na tlu i gledamo svet, u stvari ne vidimo ništa, samo kamenje. Ona je našla način, u ovom slučaju vrlo jednostavan (merdevine), da se izdigne i vidi ono što mi na tlu ne znamo. Za nju to nije samo kamenje, ona vidi životinje, cveće i ptice, vidi Naska linije*. I ta slika nekog ko može da izvesti druge koji nešto ne vide pruža ogromne mogućnosti… Kao da vam neko kaže: Pogledaj, imaš ovaj ili onaj put, ali ovaj ima smisla… to je bila ideja. Nije samo reč o socijalnom stanovanju, može biti povezano i sa infrastrukturom. Sećam se projekta bivšeg policajca koji je hapsio uvek iste kriminalce u Durbanu, u Južnoj Africi. Bilo je to jako opasno mesto. Međutim, shvatio je da se problem ne moće rešiti represijom. Kako je u blizini bio napušteni autoput, došao je na ideju da ga pretvori u tržnicu na kojoj će biti i muzike i crne magije… Sada je to transportni hab i mesto formalne i neformalne razmene u gradu. A to je napravio policajac. Vidiš napuštenu infrastrukturu – to mi vidimo, a to može da vidi gradonačelnik u nekom drugom gradu i da tako nešto primeni i kod sebe. Drugim rečima, danas imamo više alata nego ikad. Političari i oni koji odlučuju, široka publika, a i mi praktičari. Možemo svet da učinimo smislenijim mestom.

* Naska linije nalaze se 450 km jugoistočno od Lime, na pustinjskoj visoravni između pacifičke obale i Anda. Crteži su jasno prepoznatljivi samo kada se gledaju s visine, a beživotna visoravan izgleda poput goleme prazne ploče na kojoj su divovske ruke nacrtale jasne i precizne geometrijske oblike i crteže životinjskih oblika, biomorfa

Alehandro Aravena tokom predavanja u Novom Sadu; Foto: V.Veličković

Znanje se prenosi emocijama

O čemu govorite studentima? Imaju li oni nadu, odnosno ima li nade za arhitekturu?

To je na njima. Ja im ukazujem na stvari za koje mislim da su vredne, a oni mogu da ekstrahuju i uzmu samo neke strategije, neke alate, neku inspiraciju… Sve to mnogo više vredi ako se sretnemo fizički, u živo. Ako sam na Zumu, teško da će nešto od toga uspeti.

Oni veruju u arhitekturu i žele njome da se bave sledećih nekoliko decenija?

Mislim da je moja uloga, kao i Pritzkerove nagrade – sad sam predsednik žirija – da pokažem da ima više različitih načina da se bude arhitekta. Da se vratimo Pritzkeru: Lacaton & Vassal, Francis Kéré, Chipperfield (troje poslednjih dobitnika)… Svo troje se međusobno jako razlikuju, pa nije reč o tome jedni ili drugi, već i jedni i drugi. Što više različitih uzora imaju, veće su im šanse da izaberu ono što će biti bolje za njih.

Da niste arhitekta, šta biste bili?

Voleo bih da mogu da pravim filmove.

Snimate li ih?

Za projekte, ali ne ovako. To smo naučili na Bijenalu u Veneciji. Tadašnji predsednik komiteta Bijenala bio je vrlo oštar u komunikaciji. Rekao nam je: Kad radite te izložbe, imajte na umu da se znanje prenosi emocijama. Mnogo je načina da se prenese znanje: intelektualno, mentalno, konceptualno… Na izložbama je to emocionalno. A film ima kapacitet da izazove emocije i preko njih se prenosi priča. Film je medij koji kreira priču i na neki način je alternativa konzumerističkoj kulturi koja dominira svetom. Film mora biti alternativni narativ dovoljno privlačan za današnje društvo. A mislim da filmovi to mogu.

Izabrali smo za vas...

Postani deo Gradnja zajednice

Najnovije vesti s našeg portala svakog petka u vašem sandučetu.

Srodni tekstovi

Ostavite odgovor

Obavezna polja *