Grad Beograd; Foto: Alex Blokstra on Unsplash
Kolumna

Državni arhitekta kroz istoriju Beograda

Pozicija gradskog arhitekte mnogo više zahteva arhitektu-menadžera nego arhitektu-projektanta/umetnika.

U poslednjih nekoliko godina tema aktivnosti beogradskih gradski urbanista dosta je česta. Isplivavaju afere, slučajni ili namerni sukobi interesa, protekcija državnog položaja itd. Naročito zanimljivo je što se u javnosti konstantno pojavljuju izjave da su takva dešavanja svojevrsna isključivo za vreme u kojem mi živimo, a da takvih i sličnih problema gotovo i da nije bilo. Da se pre 40, 50 ili 100 godina sve odvijalo po zakonu, da su poštovane procedure, konkursi, da se u arhitekturu nije mešala politika ili interesi državnog vrha i da su samim tim arhitekte na državnim pozicijama ili koje su sarađivale uz državni vrh, bile pošteđene etičkih izazova, a koji nikako da zaobiđu njihove savremene kolege. Možda će ovaj članak čitaocima malo približiti realnost kakva se malo spominje u naučnim i stručnim publikacijama, a koja je svakako u struci prisutna od trenutka kada arhitekte iz različitih razloga počinju da bivaju angažovane od strane državnog vrha.

Da bi jedan naučni istraživač uspešno i profesionalno pružio osvrt na neku pojavu, u ovom slučaju na polju arhitekture i arhitekata, on se pišući naučne radove služi isključivo drugim naučnim radovima, monografijama, arhivskim podacima i novinskim člancima. Međutim, mnoge poslovno-privatne aktivnosti arhitekata često ostaju po strani, zato što se o njima nikada ne govori javno, a samim tim se stvara i svojevrsna idealizacija ličnosti, pogotovo ako se one porede sa savremenim ličnostima, o kojima se usled prisustva masovnih digitalnih medija govori sa znatno većom stigmatizacijom.

Povod za rasvetljavanje ove teme potekla je nakon saznanja da je pre dve godine iz štampe izašla jedna veoma vredna publikacija, pod nazivom Graditeljstvo u službi države – Delatnost i ostvarenja Arhitektonskog odeljenja Ministarstva građevina u srpskoj arhitekturi 1918-1941, čiji je autor istoričarka umetnosti (arhitekture) Dr Snežana Toševa.

Graditeljstvo u službi države – Delatnost i ostvarenja Arhitekotnskog odeljenja Ministarstva građevina u srpskoj arhitekturi 1918-1941, Dr Snežana Toševa.

Ako se kralj ne bi slagao s odlukom žirija, konkurs bi se poništavao, a projekat davao na interni konkurs ili zvezdi Ministarstva – arhitekti Krasnovu.

Tematika je veoma temeljno istražena, a pruža uvid u neke informacije koje smo svi mi istraživači istorije arhitekture pronalazili u fragmentima arhivskih izvora ili članaka iz međuratnih dnevnih listova. Podaci iz monografije obuhvataju popisivanje svih arhitekata koji su u međuratnoj Jugoslaviji bili zaposleni u Ministarstvu građevina, kao i istaknutim javnim objektima koje su pojedinačno ili timski projektovali. Zapaža se čitav niz javnih zgrada poput pošta, škola, bolnica, odmarališta, železničkih objekata, opštinskih zgrada, crkava i spomenika širom, ali i izvan Kraljevine SHS/Jugoslavije. Mnoge od ovih projekata su dobijali da rade direktno, po državnom nalogu, pa su usled obima posla to bili više tipski projekti, ali su neke dobijali i putem konkursa. Upravo na tom polju dolazimo do tadašnjih problema koji su se vezivali za državne arhitekte.

Kraljevina Jugoslavija – arhitekta kao državni činovnik

Arhitektonsko odeljenje Ministarstva građevine u međuratnoj Jugoslaviji često je bivalo izmanipulisano od strane državnog vrha, ponajviše samog kralja Aleksandra. Ovo bi se najčešće događalo kada kralj ne bi bio zadovoljan odlukom žirija nekog javnog konkursa, kada bi obično bio nagrađen neki originalan, kvalitetan i što je najvažnije savremen projekat, jer je kralj imao veoma konzervativan i romantičarski naglašen arhitektonski ukus. Tada bi se konkurs poništavao, a projekat davao na interni konkurs unutar samog Arhitektonskog odeljenja Ministarstva građevine ili direktno glavnoj zvezdi Ministarstva – arhitekti Nikolaju Krasnovu.

O ovim pojavama je još jedino pisao istoričar umetnosti prof. Dr Aleksandar Kadijević, u svom naučnom radu Državni arhitekta – poslušnik ili stvaralac, gde navodi sve one negativne, ali i pozitivne odlike posla činovničkih arhitekata. Prof. Kadijević navodi da se lojalnost, bilo iz stručnih ili političkih razloga, kod državnih arhitekata nije dovodila u pitanje i da su jednostavno morali da izvršavaju zadatke koje bi im državni vrh poveravao, čime su često rizikovali da ih javnost direktno dovodi u vezu sa poručiocima projekta (kralj, vlada, ministarstva, gradovi, državne institucije itd.) i da ih na isti način društveno-politički etiketira. Takođe, pripisivano im je stvaranje nedovoljno autorske, konzervativne i prevaziđene arhitekture iako su oni često svoje projekte morali da usklađuju sa željama državnog vrha.

Spomenik Nikolaju Krasnovu u Beogradu

Najveći kritičar povlašćenog statusa ruskih emigrantskih arhitekata, jeste arhitekta prof. Dr Aleksandar Ignjatović.

Naravno, najveća meta napada, ponajviše od svojih jugoslovenskih kolega, bio je arhitekta Krasnov, koji je kako po direktnim porudžbinama od kralja, tako i na konto poništenih konkursa, sa mesta državnog arhitekte razvio neverovatnu produkciju za samo dve decenije službe u Ministarstvu. Naravno, kako Kadijević skreće pažnju, iako su državne arhitekte imale izvestan stepen protekcije, to nije uvek moralo da ima negativnu konotaciju, naročito zbog kvaliteta samih projekata. Sve arhitekte zaposlene u Ministarstvu su bili vrsni inženjeri, doduše možda ne tako kreativni kao arhitekte Nikolaj Krasnov ili Momir Korunović, ali svakako dorasli svakom manje ili više tipskom projektu koji je zidala Kraljevina Jugoslavija.

Sa druge strane, najveći kritičar povlašćenog statusa ruskih emigrantskih arhitekata, jeste arhitekta prof. Dr Aleksandar Ignjatović, koji je u svojem  naučnom radu Razlika u funkciji sličnosti: arhitektura ruskih emigranata u Srbiji između dva svetska rata i konstrukcija srpskog nacionalnog identiteta, oštro kritikuje činjenicu da su ruske kolege bile veoma povlašćene i da su stvarali arhitekturu koja je bila isključivo u službi politike.

SFRJ – arhitekta kao političar

Nakon Drugog svetskog rata pojavljuje se novi koncept društva, u kojem su na svim vodećim pozicijama postavljani partizanski borci NOP-a i partijski lojalni kadrovi, pa ni arhitekte nisu bile izuzete od tih trendova. Arhitekte Nikola Dobrović i Bogdan Bogdanović svoje karijere razvijali su ne samo na nespornom kvalitetu njihovih stručnih kompetencija i ostvarenja već i na račun boračkog staža i partijskih pozicija.

Arhitekta Dobrović najpre postaje gradski arhitekta, ali je zbog svojih beskompromisnih stavova (više stručnih nego političkih) pao u nemilost partijskog vrha i do kraja 40-ih bio razrešen svoje funkcije. Iako je arhitekta Dobrović uspešno stvarao i pre Drugog svetskog rata, najveći problem su mu bili javni konkursi, koje zbog svoje moderne arhitekture nije mogao da dobije (uostalom kao i većina tadašnjih arhitekata), ali to ga nije nateralo na politički i klasni revanšizam prema svojim predratnim kolegama sa Arhitektonskog fakulteta, gde se zapošljava 1948. godine.

Nikola Dobrović i Bogdan Bogdanović

Više od 80% kapitalnih projekata u gradu Beogradu realizovano za vreme jednog od Bogdanovićevih prethodnika – neponovljivog Branka Pešića.

Bogdan Bogdanović je imao drugačiji put i kao genijalni arhitekta-skulptor, ali priča se i saradnik UDB-e, držao je neprikosnovenu poziciju na Arhitektonskom fakultetu. Međutim, njegovi stavovi oko pokretanja novog koncepta studija arhitekture nisu bili dobro primljeni kod kolega sa katedre za projektovanje, a kao glavni oponent pojavio se njegov kolega arhitekta Uroš Martinović.

Arhitekta Martinović je takođe bio borac NOP-a, ali ne toliko eksponiran u javnosti kao Bogdan Bogdanović i sa dovoljno jakim uticajem na Arhitektonskom fakultetu da utiče na odbacivanje, za to vreme isuviše radikalnih ideja reforme arhitektonskog školovanja. Ovo nije sprečilo arhitektu Bogdanovića da postane i gradonačelnik Beograda u periodu od 1982. do 1986. godine, ali njegov mandat nije obeležen nekim značajnijim postignućima, naročito ako se uzme u obzir da je možda i više od 80% kapitalnih projekata u gradu Beogradu realizovano za vreme jednog od Bogdanovićevih prethodnika – neponovljivog Branka Pešića.

Još jedan arhitekta koji je svoju karijeru razvijao na krilima politike bio je i nedavno preminuli profesor Spasoje Krunić. Iako to više nije bila SFR već SR Jugoslavija, niti je arhitekta Krunić bio komunistički već rojalistički političar, koncept političko-poslovnih uticaja ostao je nepromenjen. Naravno, sve ovo ne bi imalo težinu da profesor Krunić nije posedovao arhitektonsku genijalnost, što se podjednako prepoznaje kako na državnim tako i na privatnim realizovanim projektima.

Republika Srbija – arhitekta kao menadžer

Iako država Srbija ne dobija samostalnost odmah nakon političkih promena 2000. godine, u funkcionisanju većih gradova, pre svega Beograda, ponovo biva aktuelna funkcija gradskog arhitekte. Uviđajući grešku sa arhitektom Bogdanom Bogdanovićem, koji je bio više umetničko-teorijski nastrojen arhitekta, državni i gradski vrh je odlučio da na pozicije gradskog arhitekte ne dolazi neko ko nema iskustva u privatnom projektovanju, tj. vođenju privatnog biroa i većih arhitektonskih projekata.

Iako je od 2008. do 2012. godine na poziciji gradskog arhitekte bio još jedan predavač Arhitektonskog fakulteta, Dr Dejan Vasović, stručnu javnost je svojim aktivnostima daleko više ispunio arhitekta Đorđe Bobić. U vreme svog mandata od 2004. do 2008. godine, kao i sve njegove kolege, prebacuje upravljačke aktivnosti svog privatnog biroa na svoje saradnike, a svoje aktivnosti prebacuje na gradsku upravu i projekte od javnog interesa.

Đorđe Bobić

Pozicija gradskog arhitekte mnogo više zahteva arhitektu-menadžera nego arhitektu-projektanta/umetnika.

Pokazalo se da pozicija gradskog arhitekte mnogo više zahteva arhitektu-menadžera nego arhitektu-projektanta/umetnika, jer su problemi uređenja grada više organizacione, infrastrukturne, komunalne, a mnogo manje estetske prirode. Iako nije bio direktno uključen u političke aktivnosti grada Beograda, nije mogao da izbegne neke nepopularne ideje i poduhvate koje je uprava grada zagovarala.

Nešto slično kao i sadašnji gradski urbanista (naziv funkcije je korigovan od 2012. godine) arhitekta Marko Stojčić, koji mora da balansira između političkih interesa gradskog rukovodstva i interesa građana gde bi ugledajući se na arhitektu Bobića, trebalo da što više poklanja pažnju mišljenju i željama građana koji stanuju ili posluju u okviru prostora koji će doživeti arhitektonsko-urbanističe intervencije. Naravno da i u takvim aktivnostima postoje problemi, privatni interesi investitora koji sve češće nadjačaju javne interese građana, ali je to znatno veći problem države, a ne toliko struke, koju zastupa gradski urbanista.

Kao što možemo da zaključimo, uloga arhitekte koji se nalazi na nekoj državnoj poziciji nije nimalo zahvalna i konstantno je prate problemi povezanosti za državni aparat. Bilo da je u pitanju institucionalna ili pojedinačna odgovornost, za stručni rad državnih arhitekata uvek postoji velika bojazan da će biti zasenjeni nepopularnim ili pogrešnim odlukama državnog vrha ili sopstvenim greškama koje dolaze usled velikih iskušenja koje donosi svaka visoka javna pozicija.

Kad ste već ovde…

Postani deo Gradnja zajednice

Najnovije vesti s našeg portala svakog petka u vašem sandučetu.

Srodni tekstovi

3 komentara

  1. Dragan Marković

    Možda, trebalo bi napisati tekst kako su jugoslovenske arhitekte „razvalile“ gradski centar Beograda sa raznim, „modernim intervencijama“ i time utabale put nepoštovanju regulacije.

  2. Milan Milovanović

    Ocena prof. Dr. Aleksandra Ignjatovića da su ruski arhitekti bili povlašćeni u našoj sredini nije bazirana ni na kakvim utemeljenim naučnim činjenicama, već samo na proizvoljnostima i stereotipima o njihovom doprinosu srpskoj arhitekturi.

    1. Marko

      Jedino se za Krasnova iz aviona vidi da je bio povlašćen, a svi drugi su radili na istom nivou kao i sve druge arhitekte. A što se tiče stava prof. Ignjatovića i po mom ličnom mišljenju, u više članaka je baš preterao sa iznošenjem nekih tvrdnji.

Оставите одговор на Dragan Marković

Obavezna polja *