Jedna arhitektura za devet gradova: Kako je nastao tipski model socijalnog stanovanja u Srbiji
Jedinstven projekat 1X2Studija pokazao je kako standardizovana arhitektura može da odgovori različitim lokacijama, ograničenom budžetu i potrebama socijalnog stanovanja.
Ko je poslednjih godina prolazio kroz Valjevo, mogao je da primeti zanimljiv detalj. U blizini sivo-bele zgrade socijalnog stanovanja izgrađene 2020. godine nikla je još jedna, gotovo identična – samo u drugoj boji.
Međutim, Valjevo nije izuzetak. U poslednjih sedam godina po zapadnoj Srbiji niklo je devet gotovo istih stambenih zgrada, nastalih kao deo jednog mnogo šireg projekta – Regionalnog stambenog programa.
Pročitajte još na Gradnja.rs:

Kako je jedan model stigao u devet gradova Srbije
Regionalni stambeni program (RSP) pokrenut je kao zajednička inicijativa Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Crne Gore i Srbije. Cilj programa je davanje sveobuhvatnog doprinosa u rešavanju problema dugotrajnog raseljavanja izbeglih i raseljenih lica, nastalih nakon sukoba na teritoriji bivše Jugoslavije u periodu od 1991. do 1995. godine, pružajući im trajna i održiva rešenja za stambeno zbrinjavanje.
Cilj samog programa je zbrinjavanje što većeg broja porodica, koje bi kroz ovaj program dobile minimalne prostorne uslove, koji su u skladu sa aktuelnom regulativom socijalnog stanovanja.
Na osnovu ovog programa je u periodu od 2019. do 2024. godine devet gradova u Srbiji – Ub, Mionica, Krupanj, Valjevo, Sevojno, Novi Pazar, Loznica, Čajetina i Lučani, dobilo po jednu zgradu socijalnog stanovanja (ovom zgradom, Valjevo još jednu).

Regionalni stambeni program pokrenut je kao zajednička inicijativa Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Crne Gore i Srbije.
Arhitekte iz 1X2Studija pošle su od jednostavne ideje: ako su uslovi stanovanja za sve korisnike jednaki, i arhitektura treba da bude jednako racionalna i standardizovana. Tako su po zamisli arhitekata Prof. Zorana Abadića i Jelene Bogosavljević nastalo devet konceptualno istih stambenih objekata na devet različitih lokacija.
Na projektantski koncept najviše su uticali unapred definisani uslovi Regionalnog stambenog programa. Broj stanova, njihova struktura i površina bili su zadati, kao i potreba da se razvije jednostavno arhitektonsko rešenje koje će se lako prilagođavati različitim lokacijama.
Istovremeno, projekat je morao da odgovori i na ograničen budžet, uz mogućnost da radove izvode lokalna građevinska preduzeća u svakom od gradova u kojima su zgrade građene.

Svaki od pojedinačnih stambenih objekata je standardizovan objekat arhitekture, jer je oblikovan kao jedna ista kuća za sve.
Polazna ideja bila je da svi korisnici Regionalnog stambenog programa imaju jednake stambene potrebe. Zbog toga su svi objekti projektovani po istom principu – sa identičnom organizacijom stanova, istim konstruktivnim rešenjima i svedenim arhitektonskim izrazom.
Na taj način standardizacija nije bila samo način da se smanje troškovi izgradnje, već i osnovni koncept projekta.
Kako je tipski model primenjen u Valjevu
Kao srž koncepta zajedničkog za svaku od zgrada, u Valjevu je uzet stan kao osnovni element za formiranje stambene strukture. U zgradi je projektovano 20 stambenih jedinica, po 6 stanova različite veličine na svakoj od tri spratne etaže i dve garsonjere u prizemlju.
Svi stanovi imaju identični raspored, po kojem su prostorije servisnog tipa (ishrana, higijena i odlaganje) organizovane uz zid kojim stan izlazi na hodnik zgrade, dok su prostori stambenog tipa (ručavanje, boravak i odmor) organizovani uz fasadni zid, čime je svaki od stanova dobio jednostranu orijentaciju.

Struktura unutrašnjeg prostora je ponovljena u zgradama u svim gradovima, koje se razlikuju u spratnosti i načinu rešavanja parking prostora.
Kao u slučaju ostalih stambenih zgrada, svaki stan je dobio standardne balkonske otvore dimenzija 70 x 210 cm, koji su ritmično raspoređeni po fasadi objekta. Ponovljeno je i garažno rešenje iz 2020. godine, po kojem je polovina prizemne etaže dobila namenu parking prostora.
Celokupna struktura unutrašnjeg prostora zgrade se formira u vidu dvotrakta sa hodnikom za pristup stambenim jedinicama u centralnoj podužnoj osi hodnika. Ovakva struktura je ponovljena u zgradama u svim gradovima, koje se razlikuju u spratnosti i načinu rešavanja parking prostora.
Ovim pristupom u projektovanju dobijen je kompaktan objekat, svedene i čiste prizmatične forme, sa prijatnom nijansom fasadnog omotača, koji se nenametljivo uklapa u svoje okruženje.

Zgrada je izgrađena u neposrednoj blizini prvobitne iz 2020. godine i izuzev boje fasade, u potpunosti je ponovila njenu arhitekturu.
Konstrukcija objekta je armirano-betonski skeletni sistem, sa krovnom konstrukcijom u sistemu ravnog krova sa određenim nagibom. Spoljašnji zidovi su izvedeni u bloku debljine 30 cm, dok su unutrašnji zidovi između stambenih jedinica izvedeni u bloku debljine 25 cm, kao i pregradni u debljini od 7,5 do 12 cm.
Što se tiče urbanističkog okruženja, zgrada je izgrađena u neposrednoj blizini prvobitne iz 2020. godine i izuzev boje fasade, u potpunosti je ponovila njenu arhitekturu. Pročelje objekta celom svojom dužinom izlazi na saobraćajnicu preko kolske rampe, uz koju je izveden pešački prilaz, koji vodi do ulaza pozicioniranog na bočnoj fasadi zgrade.

Arhitektura koja se može ponavljati
Jednostavna i pročišćena arhitektura proizašla je iz standardizovanih minimalnih uslova potrebnih da bi se rešili stambeni problemi više različitih porodica, ali i da bi ceo objekat bio finansijski isplativ.
To što je grad Valjevo dobio još jednu zgradu samo govori u prilog kvalitetu ovakvog arhitektonskog rešenja, što znači da bi i neki drugi gradovi u Srbiji, koji imaju problem sa nekom od socijalno ugroženih kategorija, mogli da na sličan ili identičan način da rešavaju probleme stambenog situiranja najugroženijih građana.
