Najnoviji primer rušenja moderne u Beogradu u Topolskoj ulici; foto: Sačuvajmo Topolsku
Arhitektura, Kolumna

Zašto je moderna arhitektura na udaru?

Kako smo sve to uspeli da prevaziđemo u automobilskoj industriji, gde su ljudi nastavili da cene vrednosti automobila iako oni više ne izgledaju kao sadašnji oldtajmeri?

Pre nekoliko dana u Beogradu je otvorena izložba na temu međuratne moderne arhitekture, a evo juče je još jedna zgrada u ar deko stilu na Vračaru srušena od strane izvesnog investitora. Zgrada Ikarusa je isti scenario doživela koji mesec ranije. Sa druge strane, velika izložba posleratne moderne arhitekture održava se u Muzeju moderne umetnosti u Njujorku (MoMA), a jedno od izloženih dela na postavci, sportsko-poslovni centar Spens u Novom Sadu, takođe je predmet razmatranja njegovog rušenja. Šta se to događa i zašto je moderna arhitektura toliko na udaru kritika i nerazumevanja od strane šire javnosti?

Činjenica da se struka ili bar dobar njen deo, interesuje za očuvanje međuratne i posleratne moderne, ne igra nikakvu ulogu u našem okruženju koje nema gotovo nikakvu svest o kulturnim, istorijskim i estetskim vrednostima ovog arhitektonskog pravca. Za početak, mnogim ljudima nikakvu vrednost ne predstavlja bilo kakvo arhitektonsko ostvarenje koje nema istorističku dekoraciju na svojoj fasadi, a sve što je zidano posle rata nosi epitet soc-realizam ili komunistički brutalizam, iako ljudi koji ovo izgovaraju često nemaju pojma o kojim stilovima je reč niti u kakvoj su oni vezi s arhitekturom koja se spominje.

Arhitektonsko ostvarenje bez istorističke dekoracije na fasadi izgleda nema nikakvu vrednost…

Iz više naučnih i stručnih radova, koje su pisale kolege koje se bave estetikom, može se videti isti problem koji egzistira već više decenija, a koji se tiče viđenja i vrednovanja moderne umetnosti, to jest, zašto ona nije široko prihvaćena od strane posmatrača-laika. Iz tih mnogobrojnih tekstova možemo ugrubo zaključiti da ukus prosečnog čoveka, bez obzira gde i kada on živeo u svetu, nije otišao dalje od klasičnih antičkih redova – dorski, jonski i korintski (toskanski i korintski su već nadnauka) i da su predstavnici totalitarnih režima 20. veka bili potpuno svesni kada su u svojim monumentalnim građevinama na vulgaran način oživljavali klasičnu estetiku, kojom su manipulisali masama ljudi. Da li se to možda može porediti sa idealom lepote kod nameštaja, gde će svi prepoznati kvalitete stilskog, a zanemariti moderni-minimalistički ili u slikarstvu, gde su ideal realizam i romantizam, a svaka apstrakcija ili šta slično, obično mrljanje boje po platnu?

Kako smo sve to uspeli da prevaziđemo u automobilskoj industriji, gde su ljudi nastavili da cene vrednosti automobila iako oni više ne izgledaju kao sadašnji oldtajmeri? Le Korbizje je pokušao da koncept arhitekture uporedi sa tada modernim automobilima. Kao polaznu tačku francuski arhitekta postavlja klasične odlike Partenona, a sučeljava ga sa formom i funkcijom automobila, ali kao što vidimo arhitektonski ideal nije odmakao dalje od starogrčkog hrama, dok su automobili evoluirali do neprepoznatljivosti. Mislim da ljudi nisu razumeli Le Korbizjeovu poruku i koncept jer on Partenon nije uzeo kao primer zbog svoje dekorativnosti, već zbog svoje simetričnosti, geometrizovane forme, jednostavnih konstruktivnih elemenata, funkcionalnosti itd.  Uzalud priča jer ono što je „lepo“ jednom posmatraču nije i „lepo“ drugom – lepota je u oku posmatrača. Džabe objašnjavati ljudima da su Geneksove kule čudo od arhitekture i da su ušle u nekoliko inostranih arhitektonskih enciklopedija, kada će masa ljudi da jednostavno prokomentariše – betonsko čudovište.

Sprema li se sumrak i nad Genexom? foto: Damian Kerr, Flickr

Zaštita, održivost i needukovanost

Postoji više faktora koji utiču na sve učestalije rušenje moderne arhitekture, ali izdvojio bih tri ključna:

Problem zaštite – najpre se mi iz struke moramo preispitati zašto nismo na vreme delovali i neko vredno delo valorizovali i stavili pod zaštitu. Ako taj korak izostane, svaka dalje priča je, bar na polju zakona, potpuno suvišna.

Problem održivosti – mnogi značajni arhitektonski kompleksi ili pojedinačni objekti koji su izgrađeni nakon Drugog svetskog rata i prepoznati kao vredno kulturno nasleđe, imaju problem održivosti. Projektovani su u potpuno drugačijim uslovima, sa neekonomičnim načinom održavanja (struja, voda, čišćenje), a i veličina im je bila prilagođena veličini i privrednoj moći nekadašnje Socijalističke Jugoslavije, koja je iz svog budžeta izdvajala sredstva za njihovo održavanje.

Problem needukovanosti – političari, investitori, ali i šira populacija građana jednostavno ne ume da prepozna kvalitete nekog objekta, samo zato što isti nije izgrađen u njima prijemčivom stilu, to jest, nema dovoljno dekoracije na fasadi da bi se nekome učinio „lepim“. Takođe, ovde se može ubaciti i odnos politike i arhitekture, jer građani neku zgradu doživljavaju negativno samo zato što je izgrađena pod političkim režimom koji njima ne odgovara.

Ima li rešenja?

Prvi problem se rešava marljivošću i doslednošću u poslu, gde svi iz struke možemo dati svoj doprinos. Treći problem je takođe povezan sa odgovornošću struke jer je pre svega na nama da pišemo, pričamo, organizujemo izložbe i na svaki drugi način edukujemo javnost o vrednostima moderne, ali i bilo koje druge arhitekture. Ovo beskonačno ponavljajući proces, jer samo tako se može dopreti do ljudi koji se zbog svoje vokacije ne razumeju u arhitektonsku estetiku. Drugi problem za sada deluje kao nerešivi rebus, jer u ovoj državi, svaki objekat koji nije samoisplativ ili koji ne može da se privatizuje, doživljava sudbinu zapuštanja ili rušenja, što nije najlepši primer koji se šalje kao poruka u svet.

Kad ste već ovde…

Postani deo Gradnja zajednice

Najnovije vesti s našeg portala svakog petka u vašem sandučetu.

Srodni tekstovi

5 komentara

  1. Goran P.

    Poštovani,
    Nisu građani needukovani, nego jednostavno ne mogu da svare takvo ignorisanje, aroganciju, negiranje i uništavanje okoline od strane arhitekata retro-modernista. Sve što je napravljeno u zadnjih 25 godina izgleda kao implant ili kakav svemirski brod spušten u gradsko okruženje. Poslušajte samo kritike koje pored običnih građana upućuju novijim arhitektonskim delima ugledni spisatelji kao što je Goran Marković i Aleksandar Diklić. Da li su oni neobrazovani? Naravno ne, samo su rekli da je car go. I tu ne vredi „edukacija“, nego da se struka opameti i okrene humanijem pristupu, uvažavanju okoline , tradicije i ljudske prirode (kao osamdesetih godina dvadesetog veka). Do tada možemo samo da kukakmo kako nova arhitektionska dela niko ne razume i što savremena arhitektura nema nikakav ugled u društvu.

  2. Горан

    Нисам сигуран колико је смислено поредити аутомобил и зграду. Струка је подбацила. Струка гради а не грађани. Образујте архитекте.

  3. Вишња

    Мислим да није проблем у струци по себи колико у томе ко из струке се и према којим критеријумима бира за извођење капиталних пројеката, наравно без ширег и дугорочнијег плана који урачунава комплетан изглед града. Градске власти у појединим градовима о томе воде више рачуна, али углавном мање. Иначе се слажем да је модерна неоправдано запостављена и естетски сатанизована, углавном зато што се погрешно идеолошки интерпретира. Проблем јесте необразованост јавности, али и струке која не чини довољно на том плану. Ако погрешни људи и планирају и погрешни добијају пројекте, прави људи раде погрешно јер закључавају струку на универзитете и у студија, чиме се губи веза са јавношћу. А јавност пак иде линијом мањег отпора. Одговорност је на свима.

  4. Branimir

    Teme ovog bloga / kolumne su jako dobre , čim vidim naslov odmah me vuče da pročitam …
    tekstovi su ipak nekako amorfni…kao male zbirke mišljenja više pametnih ljudi koji se menjusobno ne trpe ili imaju razlicite poglede na stvari … u tim delovima teksta očekivao sam citiranja i navodnike no nije ih bilo … iako autor potencira na posebnosti u svemu -mislim da se ipak ta posebnost radja i zivi a ne doseže a sa njome dolazi i moć sagledavanja ..

  5. Faris

    Metaforički, arhitektura je telo – stanovnici su duša. Prost čovek ne ume da nosi skupoceno odelo, iako ga, u želji za pidražavanjem, može obući. Kulturološko ekonomske prilike se menjaju, time i stav prema arhitektonskom izrazu. Ništa nije bolja situacija u drugim granama umetnosti, što je rekao Plakton 🙂 – kakva muzika takva država!

Ostavite odgovor

Obavezna polja *