Centralna kula na Starom sajmištu: Foto: Zavod za zaštitu spomenika kulture Beograda
Aktuelno

Počela rekonstrukcija centralne kule na Starom sajmištu u Beogradu

Nakon rušenja, toranj će u potpunosti biti rekonstruisan prema originalnom projektu, a dobiće i panoramski lift koji neće narušiti njegov prvobitni izgled.

Centralna kula koja se nalazi u okviru Memorijalnog centra „Staro sajmište” u Beogradu biće u potpunosti rekonstruisana do kraja naredne godine, najavljeno je na konferenciji za novinare održanoj na ovom istorijskom lokalitetu.

Zbog armature i betona koji se nalaze u izuzetno lošem stanju ona će morati da bude uklonjena, a posle rekonstrukcije kule sledi obnova Italijanskog i Spasićevog paviljona, izjavila je direktorka Zavoda za zaštitu spomenika kulture Beograda Olivera Vučković.

Pročitajte još na Gradnja.rs:

Prvi beogradski sajam podignut je 1937. godine; Foto: Wikimedia (nepoznati autor)

Vraćanje tornja prema originalnom projektu

„Koristeći mere konzervacije, restauracije, sanacije i adaptacije toranj ćemo vratiti u potpunosti prema originalnom projektu. Kada za nekoliko dana tornja ne bude bilo, znajte da mi ne uništavamo kulturno nasleđe, već da radimo prema projektu onako kako nalažu pravila struke. Takođe, Centralna kula će imati i panoramski lift koji neće narušiti prvobitni izgled“ – rekla je okupljenim novinarima Olivera Vučković, a prenosi Politika.

Nakon Centralne kule na red za obnovu dolaze Italijanski paviljon i Paviljon Nikole Spasića, a plan je da budu rekonstruisane sve zgrade nekadašnjeg Sajma. Kompleks koji je izgrađen tridesetih godina prošlog veka kao ekonomska slika mlade države Kraljevine Jugoslavije, po izbijanju Drugog svetskog rata je postao logor u kojem je Gestapo zatočio oko 39.000 zatvorenika, a likvidirao oko 17.000.

Tu će biti centralni izložbeni prostor u okviru memorijalnog centra i neće biti zaboravljene ni druge istorijske namene ovog mesta.

„U vreme Gestapo logora kula je bila slika užasa koji se ovde događao. Sada će ona biti centralna figura sećanja na to vreme. Tu će biti centralni izložbeni prostor u okviru memorijalnog centra i neće biti zaboravljene ni druge istorijske namene ovog mesta: od sajma, preko logora, do umetničkih ateljea u kojima su stvarali brojni značajni umetnici“ – kazala je Krinka Vidaković Perov, v. d. direktorke memorijalnog centra.

Iako je Staro sajmište još 1987. proglašeno za spomenik kulture, u stvarnosti je ovaj kompleks bio potpuno zapušten. Bespravna useljenja, problemi s nelegalnim korišćenjem struje do aljkavosti administracije – tako je u katastru Centralna kula bila upisana kao prizemna zgrada. Usvajanjem Zakona o Memorijalnom centru „Staro sajmište” 2020. godine imovina je preneta na državu.

Plan demontaže Centralne kule

Prvi iskorak Beograda na drugu obalu Save

„Budući da u ovom kompleksu i dalje žive neke porodice, što legalno, što bespravno, imovinsko pitanje će biti pravno rešeno. Zakon omogućava eksproprijaciju, ali još se ne zna da li će to pravo biti iskorišćeno. Grad ne može da onima koji tu žive bespravno obezbedi smeštaj“ – nabrojala je Vidaković Perov probleme s kojima se još suočavaju.

Pre nego što je postalo mesto stradanja Srba, Jevreja i Roma, 1937. godine srpski industrijalci, trgovci i beogradska opština podigli su Prvi beogradski sajam. Ova izgradnja bila je prvi iskorak Beograda na drugu obalu Save i smatra se otvaranjem puta budućim graditeljima Novog Beograda.

Kako podseća Zavod za zaštitu spomenika grada Beograda u svojoj publikaciji „Staro sajmište – logor Gestapoa”, u okviru kompleksa državne paviljone izgradili su Italija, Čehoslovačka, Rumunija, Mađarska, Turska i Nemačka, kao i holandska firma „Filips”, Zadužbina Nikole Spasića, Upravna zgrada sajma i niz drugih privatnih paviljona.

U okviru kompleksa državne paviljone izgradili su Italija, Čehoslovačka, Rumunija, Mađarska, Turska i Nemačka,

Prvi sajam otvoren je 11. septembra 1937. godine, a sve do 1941. organizovani su prolećni i jesenji sajmovi svih grana privrede, ali i izložbe automobila, vazduhoplovstva, zanatstva, sajmovi knjiga, sportske manifestacije, izložbe, koncerti, kongresi… Baš tu emitovan je i prvi televizijski program na Balkanu.

Po izbijanju Drugog svetskog rata ogledalo napretka i boljeg života postalo je mesto stravičnog stradanja. U kompleksu Sajma decembra 1941. godine Gestapo je formirao koncentracioni logor – Jevrejski logor Zemun, koji je teritorijalno pripadao Nezavisnoj državi Hrvatskoj (NDH).

Tako je sajamski kompleks pretvoren u smeštaj za logoraše, paviljon za mučenje i vešanje, mrtvačnicu, upravu logora, a ceo kompleks je ograđen bodljikavom žicom. Za svega pet meseci, koliko je logor postojao, stradalo je preko 6.000 Jevreja, nakon čega je Srbija proglašena za „očišćenu od Jevreja”, a kamion poznat pod nazivom dušegupka vraćen u Berlin.

Spomenik žrtvama logora na Sajmištu, rad vajara Miodraga Miše Popoviča; Foto: Wikipedia

Mesto smrti postalo mesto života

Nakon pogubljenja Jevreja od maja 1942. do jula 1944. logor na Sajmištu je postao stratište zarobljenih partizanskih i četničkih boraca, kao i civila uhvaćenih na području ratnih dejstava. Kroz Prihvatni logor Zemun, kako je glasio nov naziv, prošlo je oko 32.000 ljudi, a ubijeno je oko 11.000.

Logor je teško stradao u bombardovanju 1944, kada su porušeni mnogi paviljoni, nakon čega je rasformiran. Zvanično je zatvoren u drugoj polovini iste godine, a zatočenici su transportovani u manji logor u Vinkovcima.

Po oslobođenju Beograda doneta je odluka o podizanju Novog Beograda, pa su očuvani paviljoni postali smeštaj omladinskih radnih brigada. Njihovim odlaskom Centralnu kulu, Italijanski i Čehoslovački paviljon naselili su umetnici Udruženja likovnih umetnika Srbije.

Tako je ovo mesto smrti ponovo postalo mesto života u kojem su rođene mnoge avangardne ideje i stvorena značajna dela savremene srpske i jugoslovenske umetnosti, piše u svom onlajn izdanju list Politika.

Izabrali smo za vas...

Postani deo Gradnja zajednice

Najnovije vesti s našeg portala svakog petka u vašem sandučetu.

Srodni tekstovi

5 komentara

  1. Miodrag iz Peći

    Toranj je do 1974.god. sa svoja 74 metra bio najviša zgrada u Beogradu kada je završena čuvena „Beograđanka“ sa 101 metar visine. Nešto o žrtvama. U ustaškom logoru kojeg je NDH iznajmila Nemcima stradalo je preko 6.000 Jevrejski koje su polugole i bosonoge sprovodile sa Kalemegdana preko mosta „Princ Eugen“ a posle gušenja u „Dušegupkama“ bacanje u jame u Jajincima. Ubili su još 3-4.000 Jevreja i oko 12.000 Srba, većinom zarobljenih četnika i Srba koje su ustaše depirtovali iz Srema, Banije i Korduna.
    Važna karika celog kompleksa je i tramvajski most kojeg treba izmestiti uzvodno tačno ispred Kule Beograd na vodi i da kao pešački most bude ulaz u spomen kompleks a ne da se raskomadan i postavi kod Ušća. Mostovi se grade na reci a ne na kopnu. Nisam toliko zlurad da pomislim da se takva ideja neće svideti arapskim investitorima jer most simboluzuje stradanje njima morskim Jevrejima.

    1. Koja

      Meni se ne svidja ideja da se preko okupatorskog mosta Princ Eugen ulazi u spomen park. Most treba vratiti na Tisu odakle je i uzet.

      1. Miodrag iz Peći

        Neki Savamalac, učitelj, je slavljen kao narodni heroj jer je deminirao most koga su nemački fašisti minirali tokom povlačenja. Nije poznato da li je bušio gume „Dušegupkama“ marke „Zaurer“ ili dodao parče hleba ili flašu vode Jeveejkama i Jevrejima koje su sprovodili pored njegove kuće…
        Most jeste izgrađen radi deportacije Jevreja iz Beograda i centralne srbije kao i transportovanje leševa u Jajince.
        Na nesreću beogradska Ajfelova Kula nije doživela da ostane simbol srpskog prosperiteta već je simbol ustaških i fašistički zločina.
        Kako kompleks „Beograd na vodi“ koristi levu obalu Save kao zelene površine i izmešta stari most na ledinu „Ušće“ i planira potpuno novi most smatrao sam, zarad autentičnosti spomen kompleksa da se most izmesti i prosto bude svojevrsna kapija celog kompleksa.

  2. miki

    treba da se zna da je fašistička vlada spasa od 41. do 45. sarađivala i lepo živela sa okupatorom! dakle na dorćolu u beogradu je živelo do drugog svetskog rata 55 000 jevreja, granica je bila ulica francuska, simina i kalemegdan! dakle čitav onaj singidunum nastao pre više od 1700 godina naseljavali su mahom u velikom broju jevreji koji su vredno radili i živeli od vremena rimljana pa sve do 1941. dolaskom fašista odnosno nacista i uz pomoć srba i profašističke vlade u beogradu ! danas ima oko 2500 jevreja u beogradu, masovno su ubijani po mnogim logorima u beogradu od sajmišta, banjice, topolskih šupa i drugim mestima ! ovo je konačno jedan mali znak pažnje na divan, vredan narod koji je živeo uglavnom na dorćolu ,doprinosio razvoju ovih prostora tragično završavao!

    1. Miodrag iz Peći

      Stigmatizovati ceo jedan narod Srbe a amnestirati one na čijoj je teritoriji bio logor i minimizarujući žrtve upravo Srba koji su masovno streljani u Kraljevu i Kragujevcu npr. ide na ruku revizije istorije.
      Zašto partizani i nova komunistička vlast nisu oslobodili ni jedan jedini logor. Zašto su navodili savezničke bombardere upravo na logore poput Starog Sajmišta. Zašto je bio zabranjen povratak prognanih Jevreja jer su se „Osbodioci“ baškariti u njihovim vilama i palatama, zašto nema restitucije za Jevreje i zašto su profitirao samo oni Jevreji koji su bili uz novu vlast poput Moše Pijade, Oskara Davičoa, Oskara Danona…
      Nego,ovo je portal o gradnji i arhitekturi i ideja mi je bila da se „Spasi“ stari tramvajski most, da mu se „Vrati“ staro ime (Princ Eugen) i da bude „Kapija“ za ulazak u memorijalni kompleks stradanja Srba, Jevreja i Roma…
      Da se sa leve obale reke Save te grobnice više stotina hiljada stradalih Srba, Jevreja i Roma od Zidanig Mosta pa do Ušća, izgradnjom Memorijalnig Centra, Beogradske Opere i Filharmonije (o čemu „Gradnja“ redovno izveštava) konačno proteraju oni ružni splavove i smestiti ih u ritove i baruštine Krnjače ili Ada Huje.

Оставите одговор на miki

Obavezna polja *