Oris nagradu dobili su Iva Letilović i Igor Pedišić za rekonstrukciju Providurove palače u Zadru; Foto: Damil Kalogjera
Dešavanja

Dani Orisa 2022: O palatama, kokoškama i radosti projektovanja

Slušali smo i gledali bardove kako definišu svoje pristupe arhitekturi, a atmosfera u sali je umela da proključa kao na dobrom rok koncertu.

Dani Orisa, jedan od najprestižnijih festivala arhitekture u regionu, već se 22 godine održavaju u Zagrebu – u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski.

Pet puta su u Cankarjevom domu imali svoju ljubljansku verziju, a tri puta bili su u Beogradu (od 2011. do 2013. godine) u Domu sindikata.

Posle dve pandemijske godine ovogodišnji 22. Dani Orisa bili su kao nekad. Sala sa skoro dve hiljade mesta bila je prepuna, karte su bile brzo rasprodate, samo je čuveni David Chipperfield neposredno pred početak otkazao dolazak.

Pročitajte još na Gradnja.rs:

Prepuna sala: U Lisinskom ponovo bilo kao nekad; Foto: Damil Kalogjera

Mnogo više od običnog arhitektonskog skupa

Dobitnu kombinaciju Dana Orisa čini dobro odmerena mešavina domaćih, stranih i regionalnih autora, a bude i onih o kojima će se tek čuti. Većina Pritzkerovih laureta i kuratora Bijenala arhitekture u Veneciji gostovala je u Zagrebu.

Upoznavali smo se sa holandskom, španskom, japanskom i čileanskom arhitekturom, slušali smo i gledali bardove kako definišu svoje pristupe arhitekturi, građenju i razumevanju sveta. Neki su to činili tako zanimljivo da je atmosfera u dvorani umela da proključa kao na dobrom rok koncertu.

Dani Orisa su mnogo više od skupa na koji se dolazi da bi se samo odslušala predavanja o arhitekturi i odradili bodovi za obavezno usavršavanje. O onome što se čulo i videlo posle se diskutuje, neke rečenice se pamte, neki predavači dolaze ponovo sa novim projektima. Tu se susreću profesionalci i studenti iz cele regije – od Slovenije i Srbije do Bosne, Crne Gore i Severne Makedonije, tu se sklapaju poznanstva i počinju saradnje.

NFO: Nenad Ravnić i Kata Marunica; Foto Damil Kalogjera

Slušali smo i gledali bardove kako definišu svoje pristupe arhitekturi, građenju i razumevanju sveta

Kvalitetu doprinose i moderatori koji nisu samo najavljivači, već arhitekte, respektabilni autori u svojim oblastima. Godinama su odličan tandem činili Maroje Mrduljaš i Dinko Peračić, a onda im se, nedavno, pridružila Mia Roth Čerina koja je upravo sa Tončijem Čerinom imenovana za poverenika hrvatskog nastupa na Bijenalu arhitekture u Veneciji 2023.

Najave im nisu protokolarne – često i lično poznaju predavače, a kratki razgovori posle izlaganja dodiruju ono što je bila srž tek izgovorenog. Ima tu duhovitih zapažanja, brzih dijaloga i mnogo znanja. Svega toga ne bi bilo bez onoga koji je to sve smislio – Andrije Rusana, osnivača časopisa Oris i Dana Orisa, spiritus movensa cele manifestacije.

Planiranje skupa sa tako velikim brojem predavača i posetilaca podrazumeva i dobru dramaturgiju – ko ga otvara, a ko zaključuje, po čemu se razlikuje prvi od drugog dana. Treba znati kako rasporediti zvezde i one manje poznate, kako spakovati različite teme i senzibilitete.

Dinko Peračić, Maroje Mrduljaš i Mia Roth Čerina; Foto: Damil Kalogjera

Monumentalna arhitektura Antóna García-Abrila

Elem, ovogodišnje izdanje bilo je sasvim u duhu prošlih. I dobro režirano. Sve je počelo video linkom, odnosno zoom predavanjem Antóna García-Abrila, španskog arhitekte sa praksom u Americi.

Njegova arhitektura je monumentalna, megalitska skoro, na granici sa skulpturom. Svojim inovativnim pristupom kao i korišćenjem drevnih i novih tehnologija redefinisao je polje arhitektonskog delovanja. Malo je reći da je publika bila oduševljena.

Antón García-Abril, Dinko Peračić; Foto: Damil Kalogjera

Oris nagrada za rekonstrukciju Providurove palače

To je, u stvari, bila uvertira za dodelu Oris nagrade Ivi Letilović i Igoru Pedišiću za rekonstrukciju Providurove palače u Zadru. Oni su za ovaj izuzetan projekat već višestruki laureati.

Dobili su nagradu Viktor Kovačić za najuspešnije ostvarenje u svim područjima arhitektonskog stvaralaštva Udruženja hrvatskih arhitekata i nagradu Vladimir Nazor za najbolje umetničko ostvarenje na polju arhitekture.

Ono što je Iva Letilović govorila i prikazala u Lisinskom bila je asocijativna i inteligentna priča o tome koliko je komplesan posao arhitekata koji zahvataju duboko u istorijsko tkivo, obnavljaju i rekonstruišu, a tako da se taj kvalitet ne izgubi i da sve bude u duhu vremena sadašnjeg.

I, naravno, treba imati odvažnosti, senzibiliteta, znanja, osetljivosti, strpljenja, intuicije. Ovako kad se napiše, ili sluša u polumračnoj sali, izgleda jednostavno, čak i lako. A znamo da nije.

Andrija Rusan, osnivač časopisa Oris i Dana Orisa; Foto: Damil Kalogjera

Dean Skira i Ante Nikša Bilić doneli su sasvim drugačiju atmosferu i otvorili jedno novo polje.

Dean Skira i Ante Nikša Bilić doneli su sasvim drugačiju atmosferu i otvorili jedno novo polje. Ono o osvetljenju i njegovoj krucijalnoj važnosti za izgled i atmosferu svakog enterijera.

Mladi ljubljanski arhitekti Davorin Počivašek i Urban Petranovič započeli su karijeru u međunarodno uspešnom birou Bevk Perović, a nastavili su samostalno u sopstvenom arhitektonskom ateljeu. Za njih će se sigurno još čuti.

Dean Skira i Ante Nikša Bilić; Foto: Damil Kalogjera

Ovacije na kraju prvog dana

Prvi dan su spektakularno završili povratnici na Danima Orisa – Tezuka Arhitects (Takahuru i Yui Tezuka). Bili su u Zagrebu 2007. Podsetili smo se njihovog čuvenog kružnog Montesori vrtića (Fuji Kindergarten) koji je proglašen najboljom školom na svetu a čiji je moto See, Touch, Feel, Think and Act – Experience Cannot be Taught (Gledaj, dodirni, oseti, misli i onda delaj – iskustvo se ne može naučiti).

U tom duhu Tezuke su pristupile projektovanju ove zgrade, radeći uglavnom sve suprotno od onoga što piše u pravilnicima za ovakve ustanove. I rezultat je spektakularan. Nepatvorena radost i uživanje dece koja imaju sreće da odrastaju u takvoj ustanovi.

Tezuke su pokazale i svoje nove realizacije, a jedna od njih je kapelica u šumi Niijima. Pre oko 170 godina, živeo je pastor koji je doneo protestantizam u Japan. Kapela je izgrađena na mestu gde je pastor zasadio seme koje je postalo drvo koje je postalo šuma. Tezuke su govorile o arhitekturi koja je svetlost i zvuk. I jednostavnost. I ovacije na kraju prvog dana.

Takahuru i Yui Tezuka, Snežana Ristić; Foto: Damil Kalogjera

Na putovanju sa Maxom Núñezom

Drugi dan počeo je čileanskom arhitekturom. Max Núñez poveo nas je na putovanje skoro nenaseljenim predelima Čilea i Bolivije. I pokazao je mesta na kojima se mala grupa turista zaustavlja da prenoći u prirodi.

A kada se projektuje konačište na takvim lokacijama, arhitekta mora biti suzdržan i imati senzibilitet za predeo u koji treba da smesti skroman objekat koji svojim postojanjem ne sme da naruši ambijent. Mora se čak pažljivo odrediti kako i gde se kuća oslanja na tlo i smisliti je tako da sve bude, što je više moguće, izgrađeno na nekom drugom mestu.

Znači skoro potpuna prefabrikacija, skoro pa kameleonsko uklapanje u pejzaž i prozračnost (Refugio Explora Uyuni). Ništa manje nije bila uzbudljiva ni staklena kuća za suptropske biljke izgrađena na privatnom imanju (Casa de Vidrio).

Čileanski arhitekta Max Núñez; Foto: Damil Kalogjera

Cecilia Puga i Paula Velasco pokazale rezultat desetogodišnje kompleksne rekonstrukcije Palate Pereira.

Potom su Cecilia Puga i Paula Velasco pokazale rezultat desetogodišnje kompleksne rekonstrukcije Palate Pereira (Palacio Pereira, Santiago, Chile). Reč je o neoklasičnoj zgradi iz 1872, koja je tokom godina imala priličan broj građevinskih intervencija.

U ovoj zgradi, sada u vlasništvu Ministarstva kulture, nalaze se administrativni, izlagački i ostali prostori u kojima se predstavlja materijalno i nematerijalno kulturno nasleđe, folklor, tradicionalne autohtone kulture Čilea.

Cecilia Puga i Paula Velasco; Foto: Damil Kalogjera

A sad nešto sasvim drugačije

Potom je red došao na nešto sasvim drugačije. Hrvoje Njirić prebacio nas je na geografski poznate prostore i obaveznu temu svakog arhitekte – stanovanje. Zrelo i pametno.

Ima li arhitekte u regiji, a da nije čuo za Kokošvaroš, ili Farmu crnih slavonskih svinja arhitektonskog biroa SKROZ (Margita Grubiša, Marin Jelčić, Daniela Škarica i Ivana Žalac). Podsetili smo se da ne postoje manje vredne teme u arhitekturi.

Ako se šezdesetih godina prošlog veka govorilo kako je lepo biti slon u Londonskom zoološkom vrtu, danas se može zavideti kokicama iz Rakovog potoka i slavonskim svinjama iz Donjeg Miholjca.

Hrvoje Njirić; Foto: Damil Kalogjera

Krucijalna važnost konteksta u arhitekturi

Biro NFO (Nenad Ravnić i Kata Marunica) i njihov projekat za uređenje obale Malinske na otoku Krku odlično je poznat građanima ovog turističkog mesta. Zajedno sa arhitektama su pregovarali i dogovarali se kako urediti rivu i ono oko nje. Nisu se uvek baš najbolje slagali, ali na kraju ipak je, kao u priči, sve bilo dobro. Ono što je do sada izgrađeno koristi se na opšte zadovoljstvo, funkcionalno je i fotogenično.

Studio NONSTOP (Igor Grozdanić i Sanja Galić) iz Sarajeva potvrdio je koliko je poverenje investitora važno i kako se tada projekat razvija lako i tečno, kao i da je kontekst u arhitekturi od krucijalne važnosti.

Studio NONSTOP: Igor Grozdanić i Sanja Galić; Foto: Damil Kalogjera

Daniel Monheim iz švajcarskog biroa Christ & Gantenbein pokazao je kako se precizno može graditi i u švajcarskim zabitima.

I za sam kraj nešto o umeću izvođenja. Daniel Monheim iz švajcarskog biroa Christ & Gantenbein osim što je, ne jedini, fotkao auditorijum, pokazao je kako se precizno može graditi i u švajcarskim zabitima. Na konstataciju moderatora kako su betonski zidovi fenomenalno izvedeni, rekao je da oni tokom gradnje ruše skoro svaki drugi zid ukoliko nije savršeno izveden.

I to je bilo sve. Do dogodine u isto vreme.

SKROZ: Neki od učesnika fotografisali su auditorijum; Foto: Damil Kalogjera

 

Izabrali smo za vas...

Postani deo Gradnja zajednice

Najnovije vesti s našeg portala svakog petka u vašem sandučetu.

Srodni tekstovi

Ostavite odgovor

Obavezna polja *