Vizuelizacija blok 21 na Novom Beogradu, 1961-1963 (Lenarčić, Mitić, Petrović i Čanak); foto: Wikipedia
Arhitektura, Izdvojeno, Kolumna

Gde je Čika Mika u savremenoj stambenoj arhitekturi

Kuhinje više nemaju prirodno provetravanje ali i zašto bi kada velika većina ljudi koja kupuje ove stanove i ne priprema hranu na tradicionalni način. Nema više zaprški, mirisa, isparenja, dinstanja, krčkanja i boravka u kuhinji po nekoliko sati, piše Marko Stojanović.

Pojava prvih fotografija enterijera zgrada Beograda na vodi i komentara na račun hodnika i unutrašnje strukture stanova, navela me je da napravim osvrt na jedno višedecenijsko habitološko istraživanje i situaciju koja je danas prisutna na sceni stambene arhitekture.

Svim kolegama arhitektama dovoljno je spomenuti nadimak Čika Mika i svakome bi odmah bilo jasno o kojoj osobi je reč. Za one koji nisu upoznali ovog gospodina, delovao je kao simpatični čikica iz komšiluka, stalno nasmejan i spreman da zbija šale na svoj ili tuđ račun. Malo ko je znao da se iza tog, gotovo dečački iskrenog osmeha, skrivao genije odgovoran za projektovanje preko 12.000 stambenih jedinica u Beogradu i širom SFRJ. Arhitekta dr Mihailo Čanak bio je jedan od naših malobrojnih habitologa, to jest, proučavaoca stanovanja i stambene arhitekture, koji je ovu arhitektonsku, ali i sociološku oblast proučavao blizu 60 godina. Iza njega su ostali mnogobrojni naučni radovi i na svu sreću i jedna veoma vredna monografija – Svi moji stanovi. U ovoj knjizi, Čika Mika je pokušao da svoje višedecenijsko iskustvo sažme na nivo jednog korisnog priručnika za projektovanje stambene arhitekture.

Arhitekta Mihailo Čanak (1932-2014); foto: Wikipedia
Arhitekta Mihailo Čanak (1932-2014); foto: Wikipedia
Mihailo Čanak - Svi moji stanovi
Mihailo Čanak - Svi moji stanovi

Čika Mika je u knjizi „Svi moji stanovi“ pokušao da sažme svoje iskustvo na nivo jednog korisnog priručnika za projektovanje stambene arhitekture.

Čim je 2014. godine, koji mesec pre njegove smrti, knjiga ugledala svetlost dana, gotovo čitav tiraž bio je rasprodat. Arhitekte svih generacija su znale kakvo kapitalno delo je u pitanju pa su požurile da nabave svoje primerke. Posmatrajući sadašnju situaciju u stambenoj arhitekturi, razmišljam da li bi bilo potrebno odštampati jedan tiraž od 1.000 primeraka, koji bi iz najbolje namere bio doniran kako sadašnjim investitorima, tako i mnogim kolegama arhitektama ili je sav Čika Mikin trud bio uzaludan i da knjiga može da se posmatra kao istorijsko-arhitektonsko svedočanstvo jednog davno minulog vremena.

Blok 29 na Novom Beogradu (realizacija, 1974) – Milosav Mitić, Mihailo Čanak; foto: Centar za stanovanje CS

U knjizi Svi moji stanovi, arhitekta Čanak analizirao je sve moguće vrste stanovanja i tipove stanova, uz nezaobilazne sociološke analize života i navika ljudi u proteklih pola veka. Kako bi jedan stan trebalo da izgleda u odnosu na broj članova domaćinstva, zaposlenja izdržavaoca porodice, broja starosnih generacija, spratovnosti, oblika i pozicije zgrade itd. Na desetine modela, od garsonjera namenjenih radničkoj klasi, do petosobnih stanova namenjenih visokim oficirima JNA. Ali sve to kao da ništa ne vredi jer celokupno naše društvo živi u jednom drugom vremenu, drugim životnim okolnostima i navikama, koje su uslovile razvoj ili bolje rečeno degradaciju stambene arhitekture.

Belvil kao početak lošeg uzora

Ne računajući priučeno sklepane zgrade na periferijama Beograda, koje su krajem 90-ih i početkom 2000-ih zidali lokalni tipovi, degradiranje stambene arhitekture Beograda ugrubo rečeno započinje izgradnjom naselja Belvil. Njegov autor, arhitekta Milutin Gec, nije ni slutio da će iz jednog jeftinog, ali praktičnog projekta za naselje namenjeno smeštaju učesnika Univerzijade 2009. godine, početi da se razvija uzor za celokupnu stambenu arhitekturu Beograda u poslednjih deset godina.

Belvil: Glavni problem ogleda se u unutrašnjoj strukturi zgrada i njihovih stambenih jedinica; foto: Belville

Naselje za smeštaj učesnika Univerzijade poslužilo je kao uzor za celokupnu stambenu arhitekturu Beograda u poslednjih deset godina.

Univerzitetsko olimpijsko selo građeno je u vidu desetak jednostavnih, sandučastih stambenih objekata, zrakasto raspoređenih u odnosu na poslovni objekat koji izlazi na glavnu ulicu. Urbanizam je jednostavan, ali praktičan, koji dozvoljava dalji razvoj i izgradnju drugog sadržaja, poput škola, vrtića ili drugih poslovnih objekata. Arhitektura je takođe jednostavna, što i nije neobično jer su objekti namenjeni kratkoročnom smeštaju sportista-omladinaca, ali glavni problem ogleda se u unutrašnjoj strukturi zgrada i njihovih stambenih jedinica. Izgleda da su koncept namenjen sportistima prihvatili i naknadni kupci/stanari Belvila.

Ko još sprema sarmu u stanu?

Kako bi zgrade bile što ekonomičnije i što brže izgrađene, primenjen je zapadnjački apartmantski koncept, to jest, koridorska struktura hodnika, oko kojih je načičkano 10 do 14 stanova, umesto standardnih 4 do 6 stanova, koliko se u proseku nalazi oko stepenišnog jezgra na jednom spratu. Hodnici su uski i dugački, bez svetlarnika, to jest, ventilacionih otvora, a stanovi gotovo svi imaju istu strukturu. Na zidu gde se nalaze ulazna vrata, pozicionirani su svi mokri čvorovi, to jest, kuhinja, kupatilo i wc, pa ni jedan od ovih prostora nema prirodno osvetljenje ili ventilaciju.

Kupatilo još i nekako može da se provetrava unutrašnjim ventilacionim sistemima, ali kuhinja ne, ali i zašto bi kada velika većina ljudi koja kupuje ove stanove i ne priprema hranu na tradicionalni način. Nema više zaprški, mirisa, isparenja, dinstanja, krčkanja i boravka u kuhinji po nekoliko sati. U kuhinji se priprema doručak – musli, smuti, mazalice na integralnom hlebu ili sendvič, a ruča se na poslu ili se kući donosi već pripremljena hrana, koja se u mikrotalasnoj zagreva. Večera se u većini slučajeva preskače jer svi žele da žive zdravo. Kuvaju se kafa, čaj, nudle i supe iz kesice, a za to vam je sasvim dovoljan i aspirator da provetri prostoriju.

Prostorije za dnevni boravak i spavanje su pozicionirane uz prozorske otvore i terase i jedine imaju prirodno osvetljenje i ventilaciju. Sve ovo su bili detalji na koje kupci stanova nisu ni obraćali pažnju. Belvil je bilo prvo veće novoizgrađeno naselje, koje se i pored svih osobina jeftinog socijalnog stanovanja, reklamiralo kao elitno. Na kraju su investitori i prodavci nekretnina shvatili da stanove prodaju kvadrature i lokacije u gradu (eventualno atraktivni pogled), a da je raspored bio gotovo nebitan.

Kuvaju se kafa, čaj, nudle i supe iz kesice, a za to vam je sasvim dovoljan i aspirator da provetri prostoriju.

Sve ovo se ponovilo manje-više i sa A blokom (Blok 67a), ali i drugim stambenim jedinicama u naseljima i kompleksima Central garden, Voždove kapije, Zemunske kapije i naravno Beograd na vodi. U suštini, sve su to već viđene mane, ali ih ranije nismo toliko primećivali. Uski i dugački holovi, izvedeni u monotonim materijalima, kao i raspored stambenog prostora u novootvorenim kulama Beograda na vodi iz tih razloga nisu nikakva novost već realnost novonastalih životnih navika menadžerske klase, koja polako, ali sigurno osvaja naše okruženje.

Arhitekte se mnogo ni ne pitaju

Više od šest decenija su Čika Mika i njegove kolege istraživale i usavršavale stanovanje. Trudili su se da za svaku veličinu stana (jednosobni, dvosobni itd.) naprave po nekoliko modela, u zavisnosti od potreba građevinske kompanije koja zida, to jest, klijenata koji kupuju stanove. Ali to sve deluje pomalo nestvarno kada pogledamo današnje stanovanje. Stambena naselja su u pravoj ekspanziji, što nam govori o povećanoj potražnji za novogradnjom. Možda se ne zida 12.000 stanova godišnje, što je u najboljim uslovima tokom SFR Jugoslavije bila godišnja norma, ali su kranovi prisutni širom grada što se jasno vidi i na Mapi gradilišta. Arhitektura se može oceniti kao pozitivna, ali su stambene jedinice krajnje monotone i davno prevaziđene. Klijenti idu logikom „daj šta daš“, arhitekte se mnogo ni ne pitaju, a sve to zato što investitor na jednom prostoru ne želi da izgradi dve manje već jednu veliku, „razvučenu“ zgradu, u koju bi sabio što veći broj stanova svih veličina i time do krajnjih granica iskoristio građevinsku površinu koja mu je data.

Trenutno, nekih značajnijih promena i usavršavanja stanogradnje neće biti. Možda jedan od saveta budućim kupcima novograđenih stanova može biti da pogledaju Facebook stranicu Centar za stanovanje CS. Ona je nastala kao digitalni epilog organizacije koju su nakon dugogodišnje saradnje pokrenuli arhitekte Mihailo Čanak i Đorđe Alfirević. Tu se na nedeljnom nivou objavljuju razni (pozitivni i negativni) primeri stambene arhitekture iz Srbije i Sveta. Možda su najzanimljivije analize stambenih jedinica koje su novoizgrađene ili su u procesu izgradnje, u kojima moderator stranice ukazuje na neke učestale probleme ili kardinalne greške koje se pojavljuju u našoj novogradnji. Čisto da svako, iako nije iz građevinsko-arhitektonske struke, može da se edukuje i ne bude iznenađen onim što razgleda i kupuje.

Kad ste već ovde…

Postani deo Gradnja zajednice

Najnovije vesti s našeg portala svakog petka u vašem sandučetu.

Srodni tekstovi

6 komentara

  1. Maja

    Nije tu arhitekta ništa kriv, a investitor još manje.
    Ako urbanista zada nerealno visoke urbanističke parametre, visoku zauzetost i indekse izgrađenosti, dobijaju se ogromne dubine zgrada, po 22, pa čak i 26 metara i tu je i najbolji arhitekta nemoćan da napravi kvalitetan stan. Arhitekta projektuje, a investitor gradi onoliku zgradu koliku im urbanista i plan DOZVOLJAVAJU.
    Na jednoj tribini sam upitala urbanistu iz urbanističkog zavoda zašto se donose planovi sa parametrima koji diktiraju lošu i nefunkcionalnu arhitekturu, nevoljno je promrljao da im se tako diktira „odozgo“, čitaj moćni investitori i gradska vlast (to ne ide jedno bez drugog). A zašto planove donose institucije bez integriteta, to je druga priča.
    Sumnjam da bi čika Mika napisao knjigu o lepim stanovima da je stvarao u ovim vremenima. Baš bih volela da vidim kakav bi stan isprojektovao kada bi morao da iskoristi i poslednji dozvoljeni kvadrat na parceli.

    1. Magelan

      Pored navedenog, po meni je takođe glavni i ključni problem što autor teksta, koji pri tome nije učenik Mikine škole, niti arhitekta po obrazovanju, poprilično narcisoidno daje sebi za pravo da piše na jedan vrlo perfidan način o arhitekti dr Mihailu Čanku, zloupotrebljavajući tako njegovo ime u cilju opravdavanja nedokazanih činjenica i vešte zamene teza (najverovatnije u službi njegovih ličnih i sebičnih interesa). No, nije problem samog autorovog očevidnog pauperizma sa vidnim izigravanjem “devojke za sve“, naročito u službi neuspešne, po mnogo čemu maliciozne arhitektonske anti-kritike (bolje rečeno: kvazi-propagande). Ovde je glavno pitanje i za redakciju portala zašto dopušta ovakve neargumentovane i činjenično nepotkrpljene stavove, što kod boljih poznavaoca stvari ostavlja gorak ukus naručenih tekstova i ličnih samopromocija pojedinih mediokriteta. I bilo bi lepo, ukoliko postoji ikakva pozitivna namera od strane redakcije, da se napravi jedan razgovor sa nekim Mikinim učenikom, koji će, bez gore prisutnih elemenata, na krajnje objektivan i činjenično potkrepljen način dati pravu sliku o ovom našem značajnom autoru druge polovine XX veka.

      1. Igor Conić

        A sta mi to reklamiramo ovim tekstom?

        Clanak je preneo i CS: Interesantan osvrt kolege Marka Stojanovića (Marko Stojanovic) na jednog od doajena srpske habitologije dr Mihaila Čanka. Malo me je načinom pisanja podsetio na šaljive dosetke sa primerima iz života kojima je “Čika Mika“ bio sklon. Nešto od te duhovitosti može se videti na snimku predavanja na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu (https://www.youtube.com/watch?v=-kO1SIvN5Uk), koji je zabeležio njegov bivši učenik Goran Anđelković

    2. Marko

      Slažem se. Cilj teksta je bio da pokrene priču o savrmenoj stambenoj arhitekturi i da se bar donekle uporedi sa nedašnjom. Trebalo bi održavati što češće stručne i naučne skupove i razgovarati o tim problemima. U svoje vreme je Čika Mika imao druge probleme, ovo vreme donosi nove…

  2. Maja

    Meni se dopada tekst. Poželela sam da kupim knjigu iako nisam arh. Ne vidim da je išta loše rečeno o čika Miki, čak naprotiv.
    Ako je za utehu (a nije), holandske arhitekte vrlo loše projektuju unutrašnji raspored. Lični utisak je da nema nikakvih pravila što se tiče minimalne kvadrature sobe i kupatila.

  3. Dejana

    Odlican tekst, odlican omaz divnom coveku i strucnjaku, mom profesoru, coveku koji nam je usadio osnove covekomerne i kvalitetne arhitekture, zbog kojih se u potpunosti slazem sa svim navedenim u tekstu. I ja svojim klijentima uvek preporucujem da adaptiraju stare ali funkcionalne stanove, pre nego da kupuju novogradnje…ili ako bas zele, zbog novije zgrade i okruzenja, onda da u izgradnji radimo na prepravkama jer se u suprotnom jako retko naidje na dobro projektivan stan

Ostavite odgovor

Obavezna polja *